Moja ti | Jasna Jasna Žmak

TIKVICE

Misliš da bih trebala na zbirku napisati da se temelji na istinitim događajima? pitam te dok prebrojavam autobiografske elemente u svojim pričama, Barem na onu polovicu koja je stvarna?

Sve stvarno u njima, sve što se zbilja dogodilo, pomno označujem nalivperom, slovo po slovo, pa onda prepisujem u bilježnicu, a da ni sama nisam sigurna zašto, valjda u pokušaju da procijenim njegov udio u tvorbi onog nestvarnog.

Takve stvari se obično dobro prodaju, kažeš dok režeš tikvice koje ćemo nešto poslije ručati, kao da je dobra prodaja nešto o čemu sam ikada razmišljala. Znam da o tome nisi nikada razmišljala, nastavljaš moje misli naglas, ali možda bi trebala početi.

I samu me iznenađuje koliko autobiografskog u mojim pričama ima, u onima nastalim poslije tebe… koliko ima tebe, koliko mene, koliko nas… kockasta bilježnica munjevito se puni novim riječima. Te sam priče pisala punih pet godina i već sam zaboravila na te davne dane, na te davne nas, na te naše davne stvarnosti. Sjećanja su nestala, ostala je samo fikcija, ova na papiru, to naše stvarno u nestvarnom.

I sjećanja su isto fikcija, to znaš, kažeš kao da si čula ono o čemu sam upravo razmišljala, pa me pitaš zašto bih tako nešto uopće htjela napisati na zbirku.

Osjećam potrebu da se nekako odužim stvarnosti, tako bi glasio moj odgovor, jer znam da je svakodnevno potkradam i švercam ovdje, preko granice, u malu zemlju naše fikcije. Nije mi važno što će svijet misliti o nama, ne, to ne bi bilo upozorenje za čitatelja, to ne bi bila izdavačka smicalica, to bi bila moja posveta stvarnosti. I znam da stvarnost zapravo ne postoji, ne tako da bi joj moja posveta mogla išta značiti, znam da se stvarnost neće ljutiti ako je ne zabilježim, znam da me neće tužiti, ali…

Ali pola ovih stvari nije se ni dogodilo, tvoja je rečenica koja me nemilosrdno vraća iz snatrenja o stvarnostima, ti si sve pobrkala… gledam te u nevjerici dok listaš moju bilježnicu i recitiraš sve omaške mog sjećanja, Nije nam b nestalo s tipkovnice nego v. I ja čitam ćirilicu bolje od tebe. I na Rabu sam bila prije tebe, ali na Biševu ne.

Stvarno? to je sve što uspijevam iz sebe iscijediti, kao da ta riječ u tom trenutku uopće ima smisla.

Sve sam to izmislila? preneraženo te upitam, dok ti i dalje nastavljaš s popisom mojih lažnih sjećanja, a ja se nadam da on ipak neće biti toliko dug. Bila sam uvjerena da znam napamet sve stvari koje sam u našim pričama izmislila, nakon one priče u kojoj je pala kiša, bila sam sigurna da ih se dade izbrojiti na prste jedne ruke, da ih nema više od toga. Ali pet godina očito je jako puno vremena.

Ipak, svijet postoji dovoljno dugo da se sve to možda zapravo i dogodilo, samo možda ne baš nama. Tako se pokušam utješiti u vlastitim mislima, pitajući se ipak je li to nešto što samo meni ima smisla.

Dobro znaš na što si mislila kad si htjela napisati „temeljeno na istinitim događajima“, kažeš mi kao da si stvarno čula moje misli, dok ja odbijam priznati da sam veći dio našeg odnosa izmaštala. U mojoj glavi, moje su priče očito zamijenile sjećanja. Otišla sam malo predaleko u fabriciranju našeg odnosa. Priče koje nikada neću pričati unucima neće biti priče koje sam proživjela, bit će one koje sam napisala.

Gledam te i gledam svoju bilježnicu i pitam se dokle seže moje izmišljanje, gledam te i pitam se jesi li i ti samo plod moje mašte. Sjećam se da sam se isto pitala i one naše prve noći u Rovinju, ali možda je i to tek izmišljeno sjećanje, možda sam izmislila sve, baš sve što ovdje piše. Naših pet godina možda je samo tri mjeseca, pomislim, moje nalivpero možda je obična kemijska…

I dok pišem ovu priču, pitam se je li i ona možda lažna, pitam se jesam li i sve u njoj upravo izmislila. Razmišljam i ne mogu dokučiti jesu li su ova slova stvarna…

Zatim, da budem sigurna, ponovo uzimam bilježnicu u ruke, opipavam je, uvjeravam se da je zbilja tu. Pa onda isto činim i s tobom, dodirujem te, prvo ovlaš, a onda sve čvršće, uvjeravam se da zbilja postojiš…

Šta ima za ručak? pitam te, i nadam se da ćeš reći, Tikvice.