Moja ti | Jasna Jasna Žmak

BESPLATNA

Misliš da bih trebala na roman napisati da se temelji na istinitim događajima? pitam te dok prebrojavam autobiografske elemente u svojim pričama. Ima ih puno, možda čak i previše, pa se osjećam nekako dužna toj stvarnosti koja je ušla u moje pisanje. Znam da nitko nikada neće zapravo znati što je od svega ovoga istinito, a što ne, i premda će mnoge vjerojatno zanimati, ne marim previše za to njihovo zanimanje… ali svejedno mislim da bih trebala to nekako zabilježiti, da barem djelomično odgovorim na ona vječna pitanja o tome koliko u mojim pričama ima istine, o tome koje su relacije između mene, naratorice, autorice i likova.

Takve stvari se obično dobro prodaju, kažeš mi, kao da je dobra prodaja nešto o čemu sam ikada razmišljala. Znam da o tome nisi nikada razmišljala, nastavljaš moje misli, ali možda bi trebala početi.

Možda bih trebala početi, da…

Da ne vjerujem da priče završavaju ondje gdje počinje prodaja, možda bih to zbilja i mogla. Ali ako sam u nešto sigurna, onda je to da priče nestaju s brojevima. Možda ne sve priče, mnoge priče ondje tek počinju, to je sigurno, ali moje definitivno ne. U mojem svemiru brojenje ukida pričanje. Moje priče ondje staju, jer ondje stajem ja.

Dok ja razmišljam o tim i sličnim fikcijama, ti mi još jednom ponoviš, Možda bi trebala početi, ovoga puta glasnije, kao da te nisam i maloprije čula. Slova nemaju cijenu, tako ti probam kontrirati, uvjerena da bi priče trebale biti slobodne, ako već ne mogu biti besplatne.

Slova možda nemaju, kažeš mi, i nastaviš, ali ih imaju oni koji ih pišu, oni koji ih uređuju, prelamaju, tiskaju, izdaju… na pola tog niza prestanem te slušati jer i sama poznajem proizvodni lanac izdavačke industrije. I kad je dovršiš, tu tiradu zaključiš neoborivim argumentom, maksimom neoliberalnog kapitalizma koja kaže da u ovom svijetu ništa nije besplatno. Pa tako ni slova. Namjerno si okrutna.

Ali ja svoje priče nisam pisala zato da bi ih se prodavalo, probam ti objasniti romantičarski naivno, nego zato da bi ih se čitalo.

Ali tvoj će ih izdavač izdati zato da bi ih se prodavalo, uzvratiš mi bešćutno i tako mi jednim potezom izbiješ sve argumente.

Osim toga, dobro znaš da ni ti sama nikada ne bi pisala besplatno, nastavljaš, i ja priznam da je to istina, iako tek djelomično, jer sam dosad na svojim pričama zaradila tek nešto više od četiristo kuna. Da, brojevima: 400 kuna. Ali zbog takve bilance nisam nešto posebno sretna.

Iako se kapitalizam neće složiti, u mojem su svemiru i pisci radnici i za svoj rad zaslužuju biti plaćeni, baš kao i radnici u brodogradilištu. I ne govorim to samo zbog toga što sam svjesna da našem dvočlanom kućanstvu u svijetu brojeva prijeti sasvim očita propast, nego zato što vjerujem da postoje svjetovi u kojima iza pisanja ne stoje nužno zarada i prodaja, u kojima se piše radi čitanja i u kojima se, bez obzira na to, pisanjem može zaraditi više od četiristo kuna.

Ali jedna priča nije za takve svjetove dovoljna, temeljena na istinitim događajima ili ne, svejedno. I toga sam isto svjesna.

Jedna priča nije dovoljna, ali je potrebna, kažeš mi bešćutna ti, kao da i dalje čuješ sve što govorim u sebi, kao da je takvo što uistinu moguće, pa onda završiš s, A jedna knjiga već može učiniti čuda.