Moja ti | Jasna Jasna Žmak

AUTORSKA

Čije su zapravo tvoje priče? pitala si me jutros, ne znajući da u džepu nosim ugovor koji sam upravo potpisala, u kojemu su regulirana autorska prava nad mojim pričama. Znala sam da ćeš biti sretna što sam ga potpisala, jer to znači da će moja knjiga napokon biti objavljena, zato sam tu tajnu još malo od tebe čuvala, da te malo poslije iznenadim njome.

Nisam ga zapravo skrivala samo zbog iznenađenja, nego i zbog nekih njegovih klauzula, kao što je naprimjer ona u kojoj piše da se Autor odriče prava na samostalno korištenje djela, iako ja nisam Autor, nego autorica, odlučili su da me u daljnjem tekstu ugovora oslovljavaju kao Autora.

Znala sam da zbog te i sličnih klauzula nećeš biti sretna, jer tko bi bio sretan kad pročita da Autor Nakladniku ustupa pravo isključivog prostorno, i sadržajno neograničenog gospodarskog iskorištavanja djela ili da Nakladnik postaje vlasnik medija na kojem je Djelo zapisano. Znala sam da te ništa od toga neće pretjerano obradovati pa sam zato o ugovoru još malo šutjela, na što me uostalom taj isti ugovor i obvezuje, smišljajući istodobno odgovor na tvoje pitanje o vlasništvu nad mojim pričama.

Znala sam na što ciljaš kad me to pitaš, znala sam da ti u glavi nisi imala Profil, mog Nakladnika, nego sebe, moju Čitateljicu, a osim toga i glavnu heroinu velike većine mojih priča.

Znam da si ih ti napisala, ponudila si mi sama šlagvort za dalje, ali mislim da moja uloga u cijeloj toj priči nije zanemariva. I ti i ja znamo da je to istina, da nema tebe, ova zbirka nikada ne bi nastala pa u mojem džepu sada ne bi bilo ni tog ugovora čije se odredbe smatraju poslovnom tajnom, što znači da ovom pričom, pod pretpostavkom da je temeljena na stvarnim događajima, kršim taj članak ugovora. A ako je tako, nastavljaš dalje, onda i ja polažem neka prava na njih, možda ne autorska, ali neka druga da.

To je kao ono pitanje kome pripada pismo, pošiljatelju ili primatelju, onoj koja ga piše ili onoj koja ga čita, jer moje su priče poput pisama tebi, s tom razlikom što ih nećeš čitati samo ti nego i svi ostali koji do moje zbirke budu došli.

Ali ja s dijeljenjem autorskih prava nemam problema, dok god ih dijelim s tobom, a ne s korporacijama, kažem ti, tako da odmah pristajem potpisati taj imaginarni ugovor koji si u svojoj glavi već sastavila i prema kojemu moje priče prestaju biti samo moje i postaju naše, u nekom neodređenom omjeru.

Tebe to neopisivo razveseli, toliko da me odmah zagrliš i izljubiš, i čineći to gurneš ruke u džepove moje jakne, jer dočekala si me s tim pitanjem na vratima, odmah po povratku izvana, tako da se nisam ni stigla skinuti.

Šta je ovo? pitaš me kad u desnom džepu napipaš komad papira koji, i dalje radosna, odmotaš, nadajući se da je posrijedi neka moja nova priča…

I tako dođe taj čas kad ti moram priopćiti pravu istinu, kad se na našu bespravnu utopiju obrušava zakonodavna realnost u kojoj potpisi na kraju ugovora vrijede više od intimnih osjećaja i u kojoj pisma ne pripadaju ljudima nego poštanskim uredima, a priče ne pripadaju autoricama i njihovim partnericama nego izdavačkim kućama.

To je ugovor, započnem pažljivo, dok ga ti na brzinu prelijećeš pogledom, a lice ti se brzinom svjetlosti smrkava. Aha, procijediš potišteno kad dođeš do sitnih slova, shvaćajući da su u našu igru ušli neki veći igrači, da ova priča polako prestaje biti samo o nama i postaje pomalo kafkijanska.

Naše priče nikada neće biti njihove, kažem ti onda, jer zbilja vjerujem da pitanje vlasništva nad njima nije u ingerenciji sudova nego srca, a ti u isti čas pred mojim očima pokidaš ugovor na tisuću dijelova, da se osiguraš da se pričama ne može dogoditi ništa… iako zapravo dobro znaš da je taj papir samo moja kopija, da u ladici nekog Profilova pravnika postoji ona druga, pravovaljana, na temelju koje mogu zbog zloupotrebe ove priče, odnosno ugovora, biti pravno gonjena.