Moja ti | Jasna Jasna Žmak

DVIJE KARTICE O NAMA

Ne mogu više pisati o nama, priznala sam ti napokon jutros. Ipak si prestala, rekla si, dok su ti se oči punile suzama, a rekla si da nećeš nikada.

Da, i ja se dobro sjećam tog dana, sjećam ga se jer si mi ti tada rekla da nikada ne postoji. Ali čini se da je to nikada sada ipak došlo, čini se da sam ti ipak prestala pisati riječi…

Prošle su već četiri godine otkad sam počela pisati priče o nama, ali onda sam jednoga dana samo stala. I sada je prošlo već osam mjeseci otkad sam prestala pisati priče o nama. Nisam čak ni pokušavala nastaviti. Jednostavno sam prestala.

I sad sam ti napokon to priznala.

Mene to brine, jako me brine, ali ni približno onoliko koliko brine tebe. Jer ti vjeruješ da sve stvari nešto znače, ti vjeruješ da ništa nije slučajno.

Koliko ih imaš? pitaš me, praveći se da te zanima hoću li, usprkos zastoju, uspjeti ispoštovati onaj ugovor koji sam potpisala… ali zapravo pokušavaš dokučiti zašto su nestale moje priče o nama, zašto smo nestale mi u mojim pričama.

Ja se najprije pravim da te ne čujem. Ne da mi se o tome razgovarati. Kad ovo budeš čitala, znam, u prethodnoj rečenici pronaći ćeš razlog mojeg prestanka. Dok ja i dalje šutim, ti još jednom ponoviš pitanje, ovaj put glasnije.

Koliko ih imaš? vikneš iz druge prostorije toliko glasno da tvoje pitanje više ne mogu ignorirati, toliko glasno da se prenem i iz ruku ispustim knjigu koju sam do maloprije čitala, Franzenovu Slobodu, od impozantnih petsto devetnaest stranica.

Nedovoljno, odgovaram ti, iako i ti to već znaš, jer mi već četiri godine svakih par mjeseci zajedno radimo inventuru mojih priča, čekajući dan kada će one napokon biti spremne za objavu. Imam ih nedovoljno, mislim i dalje u sebi, pokušavajući pronaći mjesto na kojem sam u Slobodi stala.

Postoji, naime, ta računica, koju mi je potvrdilo više mojih prijatelja, da mi treba najmanje pedeset priča ako ikada želim izdati knjigu. Pedeset priča od dvije kartice. Ili dvadeset i pet priča od četiri kartice. I dalje — dvanaest, trinaest priča od osam kartica, odnosno šest, sedam priča od šesnaest kartica, ili tri do četiri priče od trideset i dvije kartice ili jednostavno jedna priča od minimalno devedeset i šest do sto kartica, ali to onda više nije priča nego roman, novela ili pripovijetka. A ja ih imam samo tridesetak, priča, i neke od njih nemaju ni pune dvije kartice.

Ako tu i tamo dodam koji pridjev, mislim dalje, listajući Slobodu, pretvorim poneku jednostavnu neproširenu rečenicu u zavisnosloženu, dodam malo dijaloga i pokoju paralelnu radnju, sve brojeve napišem slovima umjesto znamenkama, a skraćenice i akronime zamijenim punim riječima, možda i stignem do pedeset kartica. Ali to je i dalje duplo manje od onoga što trebam. Možda je u fusnotama spas, pomislim, ali ne znam broje li se fusnote. Nazvala bih Mimu* da je pitam, ali već je prošlo dva i ona vjerojatno spava. Goran* bi mi samo spustio slušalicu, to znam, pa odmah odustanem.

Dok se ja u sebi tako bavim tim jednostavnim, ali sudbonosnim računskim operacijama, praveći se da zapravo čitam Franzena, ti dolaziš iz hodnika, ruku punih knjiga koje istovaruješ pred mene.

Vidi, kažeš, otvarajući jednu po jednu, pokazujući mi koliko stranica imaju. Pa iako sam i sama iznenađena brojem knjiga koje ne prelaze sto stranica, svejedno te prekinem. Broj kartica nije isto što i broj stranica, kažem ti i vratim se Slobodi, praveći se da sam potpuno pomirena s tim što nikada neću izdati knjigu.

A onda se sjetim da stvar uopće nije u tome, stvar nikada nije bila u tome hoću li objaviti knjigu i koliko će ta knjiga imati stranica. Stvar je u tome da sam ja prestala pisati, prestala sam pisati o jedinoj stvari o kojoj sam ikada pisati znala. Prestala sam pisati o nama.

Mene je strah da ćemo nestati, kažeš mi kao da se nadovezuješ na moje misli, da ćemo nestati ako zbilja prestaneš pisati o nama. I odmah zatim dodaš, Prekinuti, mislim, ne doslovno nestati, jer znaš da se ja ne snalazim s metaforama.

Mi smo postojale i prije nego što sam ja pisala o nama, kažem ti, pokušavajući te umiriti, a onda, kako bih te umirila još više, uzmem bilježnicu i kemijsku u ruke, sjednem za stol i napišem, Ne mogu više pisati o nama. Prošle su već četiri godine otkad sam počela pisati priče o nama, ali onda sam jednoga dana samo stala.