Moja ti | Jasna Jasna Žmak

SABORLE

Od svih riječi koje poznajem neke, da su ljudi, najradije ne bih pozdravljala na ulici. Jedne zbog toga kako zvuče, druge zbog toga što predstavljaju, a treće zbog njih samih, zbog onoga što jesu. I od svih popisa koje vodim, jedini koji ti nikada neću pokazati je baš taj popis riječi koje ne volim.

Tako sam davno odlučila, u to sam sve do danas bila sigurna.

Dobro sam ga čuvala, taj popis, daleko od tebe, sve do jutros mislila sam da nećeš nikada saznati koje su to riječi, jer meni ih se gadi reći, a još više napisati. Nema na njemu psovki, kao što bi netko mogao pomisliti, ne, ima samo ružnih spojeva slova, neugodnih asocijacija, nezgrapnih značenja.

Da, te sam riječi donedavno izbjegavala po svaku cijenu jer zbog njih ponekad kao da bi mi se i čitav jezik zgadio, toliko su mi odvratne bile. Kad bih čula da ih netko drugi upotrijebi, u pisanom ili govornom obliku, koža bi mi se odmah naježila, na njih bih reagirala kao što reagiram na jetrica, jedino od svih jela koje me tjera na povraćanje.

Najgora mi je, naravno, oduvijek bila pomisao da ćeš neku od tih riječi jednom reći ti, jer tvoje su mi usne inače izvor najljepših užitaka, kad proizvode riječi i kad proizvode poljupce, i zato sam uvijek nekako vjerovala da nema šanse da preko njih nešto ružno prijeđe. Često sam ipak strahovala od toga, pokušavala smisliti plan evakuacije za slučaj da se to dogodi, ali srećom, nije se događalo dugo, dugo… nije se dogodilo sve do jutros.

Da, jutros si „napokon“ rekao jednu riječ s mog popisa užasa i ja sam ostala preneražena, nisam mogla sakriti svoje gađenje, samo sam te u nevjerici gledala i čekala, čekala valjda da se, kao u crtiću, na mene obruši nebo, da padnem s mosta, da mi tu bude kraj.

Ali, umjesto toga, tu si riječ ponovio još jednom, jer mislio si da je prvi put nisam dobro čula, a ja sam onda, kao u crtiću, otvorila vrata i netragom nestala, do kioska po cigarete, ili tako nešto, samo da zaboravim na taj užasavajući spoj tvojih usana s ogavnostima.

I to je bilo dovoljno da ti shvatiš što je posrijedi.

Kad sam se vratila, rekao si samo, Da ih čujem, i ja sam ti onda ipak pokazala taj svoj popis. Čuvala sam ga dobro skrivenog, duboko na dnu ormara, pa je potrajalo dok sam ga otamo izvadila, i laknulo mi je onda jer ti nisi poludio, nisi me ismijao, ne, samo si rekao, Nemoj ništa brinuti, zamijenit ćemo ih.

Meni nije bilo jasno o čemu govoriš, zamijeniti koga čime… a kad si mi objasnio što smjeraš, puknula sam u smijeh.

Ispalo je, naravno, da je rješenje bilo tako jednostavno, tako lako: zamijenili smo svaku od mojih omraženih riječi nekom novom, izmišljenom, stvorili smo sasvim nove parove sinonima koji nigdje izvan našeg svijeta ne postoje.

I ispalo je, naravno, da i u tvojem svemiru postoje omražene riječi, riječi koje ne možeš podnijeti. Nakon što si pročitao moje, šutke si uzeo komad papira i na njega sasuo dvadesetak svojih ružnih riječi, a ja sam ti odmah obećala da ću iz svih svojih priča, iz svega što ikada budem pisala, po kratkom postupku izbrisati sve njih.

Tako sada, kad poželim pred tobom reći onu tvoju omraženu riječ koja počinje na pa, ja kažem saborle, a kad poželim reći onu koja završava na ast, ja kažem ponjan. A tu su još i zanoćnik, rancife, vezerjetje i još pedesetak nekih sasvim novih riječi koje, zapravo, nigdje osim u našem svijetu ne postoje.