Moja ti | Jasna Jasna Žmak

SREDNJI

Mogu u jednoj priči biti dečko? pitala si me i ja sam rekla, Zašto ne?

Ali kad sam sjela da tu priču napišem, shvatila sam da ne znam kako da te, osim gramatički, učinim muškom. Pokušavala sam prvo smisliti neku tipično mušku radnju, iako odavno znam da tipično muške radnje ne postoje, kao što uostalom ne postoje ni one ženske… ali činilo mi se prejednostavnim da samo sve zamjenice, predikate i pridjeve koji se odnose na tebe prebacim iz ženskog u muški rod, htjela sam nešto više.

Shvatila sam da bi onda zapravo svaku priču o tebi mogla napisati u muškom rodu i da bi svaka i dalje bila o nama, svaka osim možda onih u kojima vodimo ljubav jer to ipak nešto drugačije izgleda kad to rade hetero parovi.

Možeš u svima biti dečko, rekla sam ti onda, a ti si odbila s, Ne, hvala, i objasnila da bi ti to ipak bilo previše. Nisam isključiv, ali to bi moglo zbuniti čitatelja, tako si dovršila, a ja sam dalje razmišljala kako su rodovi jedno od rijetkih mjesta na kojima mi se svijet zapravo više sviđa od jezika, jer u jeziku, barem ovom našem, postoje njih samo tri, muški, ženski i srednji, dok u svijetu postoji njih beskonačno… barem tako ja volim misliti. Istina, da smo u nekom drugom jeziku, turskom naprimjer ili finskom, možda uopće ne bismo imale roda, a u nekim drugima mogle bismo birati između njih pet, šest ili više, ali u hrvatskom smo osuđene biti ili dečki ili cure, nema nečeg trećeg, nema ničeg između.

A istina je da smo i ti i ja najčešće upravo to, nešto treće, nešto između, okolo, onkraj i preko ta dva-tri isključiva roda, transformiramo se ovisno o prilikama, izvana najčešće preko odjeće i frizura, iznutra preko svih mogućih osobina, jer zapravo ne vjerujemo da ni jedno ni drugo ni treće, ni odjeća ni frizura ni osobine, pripadaju isključivo muškim ili ženskim rodovima, iako nas od djetinjstva, kao uostalom svu djecu, pokušavaju uvjeriti u suprotno.

Da, od malih nas nogu pokušavaju ugurati u jednu od tih dviju načelno praznih ladica, i same smo često to pokušavale, ali tamo negdje u dvadesetima i ti i ja smo shvatile da se i u haljinama možemo igrati autićima i da to što o sebi govorimo kao o pripadnicama ženskog roda zapravo ne govori ništa o našim nutrinama.

Zato je zapravo svejedno pišem li nas u muškom ili ženskom rodu, zaključila sam u sebi na kraju tog unutarnjeg monologa, pa pomislila kako bismo zapravo i ti i ja u svim mojim pričama, u svim ili barem samo u jednoj, trebale biti malo muške, malo ženski, pa malo čak i srednje, kad već, dok god nas pišem na hrvatskom, ne možemo potpuno zaobići rodove.

I, kao što to obično s nama biva, i ti si u tom trenutku pomislila isto.

Zapravo ne, mogu u jednoj priči biti oboje, i dečko i cura? pitala si i ja sam ti rekla, Zašto ne?