Moja ti | Jasna Jasna Žmak

DVIJE

U tvojim pričama uvijek su samo dva lika, rekla si mi nekidan za ručkom, iz vedra neba. Objavila si to kao neku veliku istinu, kao da je to nešto što i sama nisam znala.

Takve rečenice obično ispališ baš u takvih prilikama, kad ih najmanje očekujem, kad radimo nešto sasvim drugo, od mojih priča miljama daleko. Dok u dva ujutro na praznom parkiralištu u Utrinama četkamo psa, naprimjer, ili dok u subotu ujutro prebiremo knjige na Britancu.

Onda ispada da u tom svijetu nema nikoga drugog, nastavila si, da u njemu živimo samo ti i ja. Čekala sam da prožvačem zalogaj do kraja, pa rekla, To nije istina, jer dobro znam da u njima ponekad spominjem i neke druge ljude, ponekad čak i poimence, naše prijatelje naprimjer, zatim našeg psa, pa čak i roditelje.

U jednoj se pojavljuje čak i tvoja urednica, pobjedonosno sam uzviknula, a ti si me onda podsjetila da sam je u međuvremenu iz te priče izbacila, pa nastavila, Osim toga, druge ljude možda ponekad uzgred i spomeneš, ali lika su uvijek i samo dva — ti i ja, i tako si mi izbila iz ruke tu šačicu argumenata.

Ponekad mi se čini da ti o mojim pričama razmišljaš više nego ja. To je možda i logično, s obzirom na to da si ti ne samo povod svim mojim pričama nego i njihova prva lektorica, korektorica, čitateljica. Bez tebe mojih priča ne bi bilo, a bez njih ne bi bilo pola našeg odnosa. U to ponekad iskreno vjerujem, to je nešto o čemu sam već pisala.

I prije nego što se uspijem pobuniti, umiriš me. Ne želim reći da je to nešto loše, samo kažem da nas je u tvojim svjetovima uvijek dvije, kažeš mi otpijajući gutljaj malvazije. Dok čekam da nastaviš, i ja popijem malo malvazije, jer predosjećam da će mi za nastavak trebati njena podrška.

To onda zvuči kao neki izmišljeni svijet u kojem postoje samo dvije zaljubljene osobe i ništa više, zaključiš, a ja pomislim da to zapravo i nije toliko daleko od istine. I nadam se da će ova priča završiti ovdje, prije nego što stignemo do kraja boce.

Ali tu ovoj priči nije kraj, ovoga puta zato što si ti tako odlučila.

Ali čitatelji će onda sigurno misliti da se nikad ne svađamo, nastaviš mi objašnjavati, ili da se svađamo samo oko nekih gluposti.

I dok ja i dalje mislim da ni to nije toliko daleko od istine, ti neumorno nastavljaš, Zašto ne napišeš nešto o svojoj zaboravljivosti ili o mojim nesigurnostima, o onome kad si tjedan dana spavala kod Gorana ili o onoj glupoj svađi u avionu… Ničeg od toga u tvojim pričama dosad nije bilo.

Baš ti je dobro krenulo nabrajanje naših nevolja, pomislim, i samo čekam da izvadiš popis naših svađa pa mi počneš čitati s njega, za inspiraciju. Uskoro ćeš vjerojatno predložiti i da jednu zbirku samo o njima napišem, za ravnotežu. A onda možda, kad smo već kod toga, sa mnom i prekinuti, kako bih imala i podlogu za pisanje u stvarnosti.

Uostalom, tako nešto si nedavno već i predložila i ja sam umalo razbila tanjur zbog toga. Zato, prije nego što to tvoje mahnitanje uzme maha brzo ispalim, Hoću, napisat ću, i obećam ti da ću odsad početi pisati i o našim svađama.

A zatim se, nakon zadnjeg zalogaja, povučem u svoju sobu gdje, inspirirana, u jednom dahu napišem priču u kojoj se brutalno svađamo, onako kao što se u stvarnosti zapravo nikad nismo. I prije nego što je stignem dovršiti znam da mi se neće svidjeti ta priča, znam da mi se nećemo svidjeti takve mi, ali se svejedno natjeram da je dovršim jer znam da će tebe to obradovati. Tebe i čitateljice.

Kad se nakon pola sata vratim u sobu, ponosna što ti mogu pročitati jednu lošu priču o nama, jednu koja nije ružičasta, tebe je ipak već prošla volja za negativnostima. Kažeš mi da si zaključila da, ako već ne možemo stalno živjeti sretne u stvarnosti, da onda hoćeš da tako živimo barem u fikciji.

Ja se s tobom složim pa te jednom rukom zagrlim, a drugom zgužvam onu priču i riješim je se, kao da nikada nije ni postojala, kao da nikada nismo postojale posvađane mi, kao da zbilja nikada nećemo prekinuti.