Moja ti | Jasna Jasna Žmak

POSLJEDNJA

Ovu sam priču dvaput napisala, zapravo još nisam, ali sada ću je drugi put napisati, jer kad sam je prvi put napisala, ti si je izbrisala. Zato je sada pišem po sjećanju. Išla je otprilike ovako:

Prestajem pisati, tako sam odlučila. Ovo će biti moja zadnja priča. Već nekoliko mjeseci klackam se na toj istoj klackalici na kojoj se izmjenjuju vjera i sumnja u slova, pokušavam doznati mogu li se zbilja riječima činiti stvari, kao što je to davno tvrdio Austin, kao što ponekad tvrdiš i ti.

Ali sada je vaga napokon prevagnula, slova su se na kraju priče ipak pokazala kao preslaba, mač je postao jači od pera. Nisam sigurna je li za to kriva postmoderna ili samo moj defetizam, ali sigurna sam da je između mene i riječi zauvijek gotovo.

Ovo je moja zadnja priča.

Prestajem pisati jer na svijetu ima već previše riječi, ne trebaju mu još ove moje. Gdje god se okrenem, vidim samo riječi spojene u rečenice spojene u odlomke spojene u poglavlja ili članke, priče, knjige, na kioscima ili na internetu, u knjižnicama, na policama, sve vrvi slovima, tuđim mišljenjima, maštanjima, opisima, monolozima i svim ostalim pripovjednim tehnikama. Prestajem pisati jer ne mogu između toliko riječi razabrati one stvarno bitne, jer ne želim doprinositi generalnoj inflaciji značenja, jer stvarnost je već previše puta opisana i previše se dodatne stvarnosti proizvodi riječima.

Sada nam treba samo tišina.

Tebi još nisam sve to rekla, čekat ću da ta odluka prvo sazrije u meni, neću se zalijetati kao s cigaretama, pa da moram prestajati više puta. Ne, želim prestati jednom zauvijek i držati se toga, tako da ću prvo prestati, a onda to priopćiti tebi.

Ionako već znam što ćeš mi reći, znam točno kako će taj naš razgovor teći.

Svijetu možda ne trebaju tvoje riječi, ali trebaju meni, to će biti tvoja prva rečenica na koju ćeš još dodati i to da će mi riječi ionako i dalje postojati u glavi, da ih se neću riješiti ako ih samo prestanem ispisivati.

Ili ćeš početi i šutjeti? to ćeš me pitati, a kad na sva ta pitanja ne budem imala odgovora pitat ćeš me, Ili možda više ne vjeruješ riječima?, i prije nego što ti stignem reći da ne vjerujem onima tuđim, a granice između mojih i tuđih ionako su porozne, toliko da ponekad ni sama ne raspoznajem gdje staju tuđe rečenice, a počinju moje, ti ćeš reći da sigurno postoje ljudi čijim riječima i dalje vjerujem, i ja ću opet biti u problemu jer ćemo obje znati da je to istina.

Ali riječi su u međuvremenu postale potrošna roba, pokušat ću se ipak obraniti, i takvo me stanje stvari boli.

Nisu riječi krive, reći ćeš mi onda i dodati, Baš zato bi ti trebala pisati više, a ne manje, treba nam više riječi kojima možemo vjerovati. Podsjetit ćeš me onda da zapravo vjerujem Wittgensteinu kada kaže da su granice našeg svijeta granice našeg jezika.

Vjerovala sam nekada, tako ću misliti u sebi, ali vidjela sam previše riječi, a premalo promjena.

Tu ću te negdje i prestati slušati pa rezignirano zaključiti da je jedino rješenje da ja sama prestanem pisati jer drugima možda ne mogu stati na kraj, ali sebi mogu. Na tragu one Ghandijeve, odlučit ću sama biti promjena koju želim vidjeti u svijetu, kao Bartleby* reći ću da radije ne bih, kao isti onaj Wittgenstein, O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.

Cijeli sam taj naš razgovor odmotala već više puta u glavi, a sada sam ga napokon i ispisala, u ovoj svojoj zadnjoj posljednjoj priči kojoj neću dati sretan kraj, kojom ću samo stati na kraj svom pisanju.