Moja ti | Jasna Jasna Žmak

Prvi put kad sam je napisala, ova je priča trebala ovdje završiti. Ali onda si došla ti i umjesto da me uvjeriš ili razuvjeriš riječima, ti si naprosto cijelu tu priču — izbrisala. Dok sam te ja blijedo gledala, ti si neumorno držala tipku delete, a kursor je polako gutao slova, proždirao ih redak po redak, sve dok nije pojeo sve što sam mukom bila ispisala, sve dok se pred nama nije ponovo stvorila ona zastrašujuća bjelina praznog papira. Da, za manje od minute ispred mene je ponovo zasjala samo sjajna praznina Wordova dokumenta koji si onda zatvorila, bez sačuvanih promjena.

Okrutno, da.

Kad je sa svime bilo gotovo, samo si mi nonšalantno rekla, Ovo si zapravo htjela, a ja sam u trenu shvatila da će ovo možda ipak biti samo moja zadnja, ne i posljednja priča, jer nisam mogla podnijeti da sve te riječi koje su mi bitne samo tako nestanu, jer zadnji znači samo da zasad još nije bilo ničega nakon toga, a posljednji znači da više ništa poslije toga neće slijediti.