Prvi korak u tamu | Ivana Bodrožić

* * *

 

Boli me razmišljati o tvom životu;
rijetki očevi zagrljaji, sretni dani ne naslonjeni na bocu rakije,
batine zbog bicikla, svega.
Uvijek tužna mati na kapiji, a tada je bilo lijepo,
lijepo kao tkanine sa sitnim cvjetovima koje voliš,
koje ti uvijek stoje u pozadini
kada mislim na tebe.
Dok nije došla tvornica,
pa svekar čije te noge čekaju u lavoru,
pa brat, pa ja, pa rat.
I na kocu samoća i ta ista mati s kapije samo sada s bolestima.
A ti se vraćaš iz dućana,
u pokretu svog života pristavljaš kavu,
iz dlana ti meko miriši pecivo.
Svi ostali budimo se puno kasnije,
oblačimo,
ponekad tako pomislim na tebe
kao što zapinje najlonska čarapa
i kočim se od ljubavi.