Prvi korak u tamu | Ivana Bodrožić

OVO MI SE MOGLO SAMO UČINITI

Dvije žene sjede u vlaku i svaku bučnu grubost tračnice
pretvore u tako mekano naslanjanje (između sebe, kao ljubavnice).
Jedna albino, a druga umjetno izbijeljene kose.

Ja nemam ništa s njima, a opet tako ih volim,
one žive u meni, a ja u Parizu na devetom katu.
Pogled je predivan, ali iskreno tu sam više radi lifta,
često se vozim njime, izbjegavam kada je malo ljudi,
stanem u najveću gužvu oko devet i četiri
pa se polako probijam do izlaza, sasvim smekšam
ramena i bokove, čak i koljena
i uvijek sam u tankim haljinama
da mi ne izbjegne, žmirim, bolje vidim kožom,
taj dodir kada se dogodi, neophodno je da ga nađem
jer, evo priznajem, ako uskoro, najkasnije do subote
netko malo ne umekša ovu strahovitu trešnju…

kupujem kaput od čoje i vraćam se u Zagreb.