Prvi korak u tamu | Ivana Bodrožić

* * *

Pobjedu odnosi čovjek u donjem rublju
koji kat iznad mene gleda u moj prozor
dok vježba na sobnom biciklu.
Moje nedjeljno popodne još je beznadnije.
U dnevnoj sobi otvoren je centar za ratne zločine.
Stara žena drijema u fotelji,
svaka kost lomljena je bar jednom,
i o svakoj se treba govoriti barem onoliko
koliko je bilo potrebno da zaraste
(a u tim godinama potrebno je mnogo).
Ostalim bićima koja se kreću u mom vidokrugu
svaka slučajna pa i najmanja provala radosti
odzvanja kao neprimjerna provokacija
podmetnuta od strane neprijatelja.
Bez njega se, koliko se sjećam, nikada nije živjelo.
Vječno nas je nekamo proganjao,
po autobusnim terminalima i hotelskim hodnicima,
najčešće.
(U dokonim satima pobrojavamo sve poznate na prste
i smještamo ih u prijatelje ili neprijatelje,
danas je izbila svađa, prvih je ionako malo,
a ovaj tjedan su meni jednu dragu osobu smjestili u druge.)
Proljetno poslijepodne nikada nije lako preživjeti,
uvijek je pomalo nestvarno i treba biti dobro pripremljen
da ne poduzimaš ništa dok ne prođe,
jer već mi se dvaput od ručka učinilo da sam svila maslačka,
a zapravo cijelo vrijeme sjedim na balkonu
četvrtoga kata bez ijedne izvanredne sposobnosti
i čvrsto se držim za vrući lim, čekajući da se stvari razjasne.