Prvi korak u tamu | Ivana Bodrožić

RAZGLEDNICA

osjetilo se da jagodice prstiju otiču tek kada sam ih stavila u usta
od vrućine, pomislila sam
nezgrapnost je probila svjetionik mrljom tinte
ležali smo pored mora u tom neljubaznom gradu,
ribe su se hvatale u mreže, mreže u brodice, brodice u luke
mnogo njih, svaki dan
toliko toga nismo učinili, nije više bilo vremena
ni jedno jedino svitanje nije zapamćeno, dočekano,
makar, oči su se crvenile više puta
što da se pretvaram, nisam puno razmišljala o ženi
koju smo tamo sreli s tumorom u visokom stupnju trudnoće
to je bilo nekad
i meni je bilo svašta
i tebi
i još će svašta biti, tko zna, rijetka sam vlasnica tako
bogatog crpilišta ravnodušnosti za kojekakve katastrofe:
podrume, inzulinske injekcije, bonove, sućuti,
dan kada ćemo shvatiti da smisao života
nije u dvoje ili čak u više,
odlazak, ostanak…
ali sada, obuzima me ona ista sporost
koja se vidi na starim fotografijama moje majke, sretne,
a to da nije, odaje samo stanoviti nered u odjeći
dok na betoniranoj plaži mislimo da nam je ljepše
jer smo platili i upijamo zdravo sunce od devet do jedanaest
i sasvim je izvjesno da će dan biti zastrašujuće običan
pa ću se navečer smatrati pravim veteranom

s ljubavlju…