Prvi korak u tamu | Ivana Bodrožić

* * *

Nježnost se nedvojbeno uvlači među nas.
Oboje držimo bitnim poznavati svijet u određeno doba dana,
progutati uličnu rasvjetu i osjetiti kako pulsira pod kapcima.
Misliti iz dlanova duboko zakopanih među lopatice onog drugog.
Ipak, omeđen barikadama Grad se ponovo ispriječio.
Pada mi napamet: prvi puta kada smo mjerili rupe koracima
za petama su nam stalno bila dva mršava psa.
Jedan sasvim mali, jantarni, paralizirana oka, plašljiv,
drugi sijedi, čiju odvažnost povezujem s izbočenijim rebrima.
Njemu sam nehotice nagazila na šapu, (toliko blizu mi je prišao)
samo je odskočio cvileći i nastavio hodati za mnom,
nije tu bilo više ničeg životinjskog.
Samo glad kao takva, ponizna, mutna, tupa.
Direktna asocijacija, podrumski pas.
Iz džepa sam izvadila pola kroasana i bacila mu.
Tišinu na povratku prekidalo je mućkanje
riječne vode u bocama, suvenira za moju sobu,
proteze pamćenja za izgubljeno djetinjstvo.
Ako se požurimo stignemo večeras prije filma,
dajem sve što imam za tebe pod dekom i nijedno pitanje.
Nježnost se nedvojbeno uvlači među nas.