Prvi korak u tamu | Ivana Bodrožić

* * *

Imamo široki krevet.
Iz sigurne udaljenosti preko jastuka
nišanimo se uzdasima kao dva neprijateljska vojnika
spremna na sve samo da zadrže položaj.
Stavljam ti ruku na usta i uspavan si
mojim mirisom koji upisujem u povijest svojih kreveta.
Povijest našega života kao povijest naših kreveta.
Došla sam na svijet u nezgodnom trenutku obiteljske selidbe,
prva stenjanja stizala su iz dvije spojene fotelje,
Princeza iz fotelje, tako me je nazvao tata, dakle odmah sam imala
Svoje Kraljevstvo na koje sam mislila uvijek
kada je došao pod, pod, pod,
hotel pa dom, zato, ostavi mi puno mjesta,
inače ću pustiti svoje zlatne škorpione pod plahtu.
Nemoj ni pomišljati da bi me pokrio,
neka uvijek bude toplo, pusti me da odlazim pa da se vraćam,
neka mislim da je malo više moj nego naš.
Prije nego potonem, posljednji uzdisaj kopna pokazuje se kao
bijela posteljina s narančastim cvjetovima i
jedan Garfield na uzglavlju;
sigurno će biti najživlja slika pred moj osobni kraj.