Prvi korak u tamu | Ivana Bodrožić

* * *

Polako se usustavljuju principi po kojima me boli.
Iznenađuje način na koji nesvjesno guraš ruke
u moje pukotine.
Povučeš polugu, ja brojim do pet i rušim se.
Sada je već sasvim nezgodno,
kažeš: pazi preko ceste!
(kako ću te ugraditi u sebe ako ti se nešto pokvari)
Gledam te dok ležim na zemlji i već mi je pomalo neugodno
jer znam da prijeti Starozavjetna poplava iz mojih očiju,
a mi se ne bismo usudili ostati sami na svijetu,
ne zbog svijeta, nego jedno zbog drugog.
Kuću bi poslije bilo čak sasvim lako izgraditi,
na ravnici, pored osamljenog jablana, Pjesnik je rekao:
na mjestu gdje je Bog samo najveći dužnik,
a krv najbližih srodnika analizira se više nego igdje.
Drugi su običaji u tvom kraju,
ne mole se ljudi tamo svaki dan za život,
ali Njemu treba dvoje od iste vrste.