Prvi korak u tamu | Ivana Bodrožić

* * *

Pismo Željki J.

Draga Željka,
odakle ti hrabrosti da pričaš
kako ti je život stao u toj koloni
(a imala si samo pet godina),
kada ja tvrdim da na moj uopće nije utjecala.
Priznaješ kako te proganja ubojica
tvog prijatelja, ali ne bojiš se, kažeš,
uspjet ću u životu jer sam se naučila boriti,
a i pišeš poeziju pa se malo
nasmiješiš…
Živiš na rubu, kao da cijelo vrijeme
do sada nisi bila preko.
Ja te molim da mi ne slamaš srce
svakog osamnaestog dok te snimaju novinari
(na prvom zadatku)
gdje stojiš pored Dunava sva blijeda i ozbiljna
(uvijek s godinom više)
s tim licem za koje bi svi BBC-jevi reporteri
prodali dušu dok su gledali kako sitno
i uplakano obilazi svijet.
Dakle, ja te molim, samo mi ne slamaj srce
pričom o tome kako ti je najveća želja
da jednog dana otvoriš cvjećarnu
u centru grada.

Ivana