Tamagochi mi je umro na rukama | Dorta Jagić

BEZDAN

primičući se koraljnom otočiću nedaleko od Panglaua
na glavi mi se uskomešao šešir od palminog lišća.
već smo bili blizu obale
kad odjednom mu sine da je on zapravo oduvijek dupin
i hop! klizne u Boholsko more.
mislim si pa nije mu to bezveze, kužimo ga –
pa Helena, Hrvoje, Danijel i ja
još nismo bili iskočili iz bankija
a već smo histerično migoljili kracima
medu koraljima i ribama.
nijemi barokni svijet zabavljao nas bez iznenađenja
sve do časa kad smo se do struka nadnijeli nad bezdan.
zaboravih smo da cijelo vrijeme ronimo samo
nad vrhom vulkanske koraljne katedrale
koja se vertikalno u dubinu pruža kilometrima!
(pakao je sto posto gola svijest u ništavilu)
buljim u Plavo, glava me ne sluša.
aaaaaa! senzorna deprivacija!
i kao da se morski zvonar sažalio što nas guta strah –
iz ničega, odjednom nam je oči zasuo šareni roj
ljeskavih ribica.
kao konfeti.