Tamagochi mi je umro na rukama | Dorta Jagić

OTOK

žega,
da u hladu od duhova
crkva puna uzidanih zubiju tiho kucka
kao da je neprestano slab potres.
žega,
da se dječaci po putovima
gađaju iz praćaka hladnim grumenjem
s obližnje gore ukazanja.
tolika žega
da si maloumni zvonari daju indijansku vatru
u ispovjedaonicama.
pustara.
vojnici pišu ženama
draga, ovaj je otok plombirani lijes
a putopisci na odlasku zapisuju
ovaj je otok od sunčanice oslijepila puca,
uletjela u usku čašu.
siromaštvo
da nedjeljnim jutrima starci noževima stružu zidove
to bude brašno za hladne hostije od pokojnih starica.
a što se radi ostalim danima?
gleda se žega.
udovice vele da na groblju iza crkve
sunce još samo naopako vide noću
oni sretnici što skitaju a leže.