Tamagochi mi je umro na rukama | Dorta Jagić

ČINOVNIKU NEMA TKO DA PIŠE

(nađena stranka iz nepostojećeg dnevnica)

 

ona tišina,
svi su susjedi otišli na tečaj gogolja.
(i t.k. i m.ž. i r. k.)
da laju samo ribe.
baš i nemam zrcalo, pa da pažljivo pogledam
kako plastično raspelo iza končane zavjese zijeva
(čudo vječno nepokretnog, raspetog lika)
i već pada večer, podvodačica boja.
a noću, vani grad svašta bunca na nekom
sretnom jeziku.
ja ga ni riječi ne razumijem.
u sobi je tiho:
i moj se gušter zavuko pod pokvareni tranzistor.
tvrdi: to je sve za danas.
žarulja me gola čeka da prsnem nad krevetom
i iscijedim joj kap crnog tuša
na bjeloočnicu.
pa da bude zbilja tiho.
i nemam druge želje.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.