Tamagochi mi je umro na rukama | Dorta Jagić

UMIROVLJENA MORA

medu Zagrepčanima ima mnoštvo svjedoka
da su umirovljena mora
baš kao i umirovljeni ljudi.
em se osuše i smanje, em nadu najbolji položaj
za pomaganje bujanju života – blizu ljudi.
nitko ne zna tko je ta nevidljiva mora
ulio u naše spavaće sobe dupkom.
(dno tog mora je pod sobe
a strop površina.)
zbog rapidnog smanjenja, gustoće su meda
pa spavačeve uši više ne buši
pucketanje zastarjelih paketića očiju duhova.
ni roditelji više ne strahuju da će ih čuti djeca.
više se ni vrijedne slike ne ugibaju
pod farovima automobila;
to su sad samo tragačka svjetla loše postavljena.
ipak, najveći je blagoslov spavačima
što mogu na wc bosi
preko užarenog taloga pregorenih žarulja.
jedina je nevolja da se more ima li netko nesanicu
toliko ohladi da se ostali moraju prikopčati
na aparate za oživljavanje.
sve spavače nasmrt zavoli već sredinom drugog tjedna
pa se postavlja pitanje a što kad obitelj odseli?
ništa strašno. to ga ne zbunjuje.
kao i sav namještaj, smjesti se bilo gdje
u kamionu za selidbe,
samo što dalje od akvarija
jer teško podnosi svu tu vodurinu i ribe.