Tamagochi mi je umro na rukama | Dorta Jagić

KĆERINSTVO KIŠE

 

došla sam posjetiti tatinu mamu na kaptol.
baš kao i obično, subotom navečer i kad toplo kiši.
jer noćas ću biti primljena u kćerinstvo kiše.
u utrobi stabla divljeg kestena na svojim kostima
sjedi bakica.
ona unutra stvara manje-više sve gradske ptice.
da ne bi oslijepio to ne smije nitko vidjeti.
(kaže mi – i kad čovjek umre, sinko, nešto mora radit)
a točno u božju ponoć, uniđem i ja u deblo drveta Iako,
kao što kišobran klizne u futrolu, i s pticama
stanem promatrati i blagoslivljati rijetke ljude.
posebno one koji život prošeću
uz nepokretno, s udivljenjem.
(možda su neki od njih već u kćerinstvu kiše)
za nagradu, baka me noćas naučila ptičjem članku vjere:
drveće je na sliku i priliku kiše.
kiše uzemljene pa u krošnju izemljene.
za bakom sve ptice ponoviše svečano
…na sliku i priliku kiše…, kiše uzemljene potom izemljene…
tek u zoru morala sam kući, u svoj topli put.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.