Tamagochi mi je umro na rukama | Dorta Jagić

IZ POTILJKA IM RASTU SIPE SA SELOTEJPOM NA OTVORIMA ZA TINTU

noć je i grmi nad gradom.
puše istočni vjetar i nosi oštru kišu.
utrni svjetlo! iskopčaj struju! bježi od prozora!
jer vele kovači šiljastih violinskih ključeva
iz sela gluhih i genijalnih gromobranskih djevica
da je božja kičma, kad grmi, opasno blizu ljudima.
jer kad čujemo kako grmi, to se ukradeni
i izlomljeni blještavi pršljenovi njeni
sudaraju u ogromnim i krhkim limenim bubnjevima.
i da ih mahnito tresu i bacaju svud po vlažnoj zemlji
upravo pokojne božje ulizice.
osim naslova, o njima bi se dalo još podosta reći…
ali evo, baš mi je kućni fobičar puhnuo u svijeću i
prije spavanja naredio bogu da prizna za koga radi