Tamagochi mi je umro na rukama | Dorta Jagić

ZEČJA USNA

 

nigdje ni oblačka.
odljepljuje se asfalt od asfalta na Aleji mira.
titrava tišina
da Bogu udara krv na uši.
ma nedugo mrtva
najputenija djevojka u gradu ipak žustro prilazi klupi.
u torbici nosi kliješta kojima će joj rasjeći
onu puniju, višnjastu usnu.
već u podne, natopljen krvlju
na klupi God postaje
crvena djevojka sa zečjom usnom.
jer tako je to s tajnom.
u nepoznate dane kad se to, o, ne događa
po grobovima sunce prži šećer.