Tamagochi mi je umro na rukama | Dorta Jagić

NIZNESENJE

nedjelja je i cijela obitelj srče govedsku juhu.
ja nisam ni digla žlicu: osjećam nešto čudno u abdomenu.
na terasi oko našeg stola nešto se najavljivalo.
tko zna otkud prispjele
ultraledene boje nadjačavale su dim.
glodavci, puce i sitniji susjedi uzvrpoljili se.
električni uređaji uključili se.
einstein brzinom nebo se zguslo u indigo.
u panici tata je ostavio roštilj prazan
a piletinu mačkama.
skidam žute cipele i otiskujem se od tla
u neku dobrostivu visinu.
točno iznad moga tjemena
male se zvijezde sjatile u obod vrtloga.
mama, tata
pozdravite sve i spalite mi dnevnike!
baloner mi zakopčava sestra
– da se ne smrzneš u božjem nebu
među svim tim anđelima ispod kelvina.
hej sister, zar u raj idem ja
s buketom rozih lišajeva iz uganutih gležnjeva
i tijela punog uzmućenih sokova?
(ova je odmah to uglazbila)
sad već visoko iznad krovova
imam problema s držanjem
pa mi anđeli uvrću noge, ruke i oči
kao kod svih levitirajućih svetaca.
u ekstazi ušibavam u svijetlocrnu stratosferu
a ipak u strahu da sve stane, pitam Ga
– čekaj, zar da moje bodlerovsko tijelo i ja
budemo rod oblaka?
izgleda da sam pritisnula krivo dugme.
pa propadala
padala
padala dortmunda
i kraj. slet na livadu prvog susjeda.
a što sad, sjedoh za stol gladnija od gladi.
mama je rekla – pa ništa, bar ti se
juha još nije ohladila…