Tamagochi mi je umro na rukama | Dorta Jagić

SJENE

treba znati da su
sjene stigle sa Neptuna.
odatle vuku produžne kablove
o koje se kad tad spotaknemo pa umremo.
prazna je i plava njihova knjiga nad knjigama
i često je recitiraju.
dok se igraju nas, zglobovi im krckaju
pod teretom onog tajnoga što vide.
(jedna mi prostakuša šapnula – aaa.
vidjela sam kako ti se čaša
naprčila od slasti kad si je ispila)
hrane se otkrhnutim kožicama s prstiju
dok nas čekaju strogo na suncu.
kad im je dosadno prave resice na vremenskom pravcu
budućnosti (ili nešto slično, s vremenom).
njihovim izviđačima iz lončanica rastu dugi prsti
pa opipavaju raskrižja i kosine.
kod nas im idu na živce najviše madeži i jezik.
naposljetku, kad neka od njih umre
pokopaju je ispod dječjih naljepnica.