Tamagochi mi je umro na rukama | Dorta Jagić

MANILA, MABUHAY! SORRY, BUT WE ARE NOT AMERICANS

 

kroz prozore busa promatramo
zakrčene ulice manile.
zapravo, one promatraju nas.
po ramenima, kosi, sjedalima
svaki čas napadaju novi osmijesi i mahanje.
sedam milijuna toga, Čovječe!
mabuhay! amerika, mabuhay! buhay! ay!
na križanjima klinci nam u prozore
pjevaju sinatru i pružaju ruke za pesosima.
iz ormara na cesti iskaču dvije pothranjene žene
i odjednom napunjene pozdravom potrče.
mala prljava obitelj sjedi na plahti –
to im je dom i smiješe se domaćinski, širom.
samo njihova kokoš privezana špagicom
za bolesno stablo uz autocestu
mrzi velike bijele bogove u jurećem autobusu

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.