Avenija : dokument jednog vremena i međuprostora | skarlet_p

ABANDON

(jan)

kada su godine što dolaze trebale biti
kistom blindirane u statični dripping
boje po cipelama, pokazao si mi
da se najvažniji trenutak slike nalazi
iznad platna, u gustim linijama tempere u zraku
u zamrznutom kadru, prije nego konačno padnu
u zamahu ruke koji želi zahvatiti u stvarnost
kada ispod Tvog dlana
zadrhti chiaroscuro i čak i tama postane pomična
i lijepa u svojim nijansama

našao si me kao ničiji posjed tamo
gdje se odbija zvuk među vlažnim zidovima
kako izmičem isprekinutim beatovima, gladan
otvorenih priča
iz kojih krvare prerano iskopane kraste
i napušteni nutarnji industrijski kompleksi
proširuju se na izložbene prostore
naših ideja
gaze nas ruzinavi vagoni uvijek istog

Ti uvijek sve činiš novo

zato želim potpuno
prepustiti Tvojim povojima
previjanje mojih promašaja
ne želim biti abandon
bez Tebe proziran ispod
boje kad se osuše

svaki grad ima aveniju
svaka avenija ima infrastrukturu
koja ostavlja presliku u našoj svijesti
pa njome mjerimo zauvijek sve
pješačke zone svijeta
razvijamo njihove fotografije
u lokvama kiše, sušimo ih
sve dok ne izađemo iz fokusa
skrivamo negative u izloge
za slučajne prolaznike
dok se ne prepoznaju na njima

našao si me kao ničiji posjed
tamo gdje prazne listove papira
potisnuti zrak pribada na prozore
vlaka nakon izrona iz tunela u središte grada
čekao si da iziđem na stanici „Centar (u izgradnji)“
i presjednem na Okomitu liniju
tamo gdje čelične konstrukcije još vise iz betona
tračnice završavaju u zraku, žarulje se pregrijavaju pod naponom
nisam vidio nikog drugog u vagonu, čekao si me
na izlazu iz pothodnika
pogledao sam gore

Ti uvijek sve činiš novo

zato želim potpuno
prepustiti Tvojim zavojima
brze vlakove mojih podzemnih željeznica
ne želim biti abandon
nepomičan iza vlakana papira
u vremenu dok se ne razgradim