Avenija : dokument jednog vremena i međuprostora | skarlet_p

DOS_TOYEVSKY

(ne_mirovsky)

pereš podove i stepenice uvijek nedovršene rečenice
na ruševini nutarnjeg geta nakon radnog vremena
puštaš kontejner čiste stvarnosti da sklizne s dizalice
da joj njegova rastuća sjena tiho oblikuje lice
pa sleti kao kometa u mrlju pljesnive tinte
zdrobi šljunak puke fikcije na stražnjem rubu tvoje nogavice
tada izranjaju na površinu tvoje podzemne željeznice
skupljaju commutere s otrgnutom stranicom tvoje price
među prstima

dobro skrivaš svoju trajnu fascinaciju činjenicom
da ljudi žele s tobom popričati uopće
nalaziš posve neobjašnjivom okolnost da bi neki
htjeli ostati u tvojoj blizini zauvijek
laži Neprijatelja šiješ na usne autostoperima besmisla
jezde kao tekst blesimetra po mjehuriću od pljuvačke
komentari u oblaku pored njihove glave, u pravilu
u biografskim stripovima o Johnnyju Cashu prvi izblijede

a ti kradeš iz fokusa, bez oklijevanja, eventualni obris
autoportreta
ostavljaš pozadinu da se zrcali predgrađima, sjaji
kao subotnje jutro
skiciraš spontani pokret na post-it da predoznači rasplet
kao snop svjetla
ekshumiraš zgužvani papir iz tupog spazma
autorske blokade
iako neki razvijaju zaključak da znaju točno o čemu
i zašto govoriš
zapravo samo skvotaju u tvojim neboderima
dok se voze na posao
oblačiš t-shirt sa sloganom: „kreativnost nije ničiji
spasitelj
(ali je ponekad dobar poluvodič za visoki napon
kroz nutarnje ulice)“