Avenija : dokument jednog vremena i međuprostora | skarlet_p

KARAMELA

(jan)

potisnuto strujanje zraka
u metrou odvodi commutere u polusan
radio u slušalicama
orgulje anestetiziraju kilometre, obzori jutros
repetitivni su s ove strane prozorskog stakla
fascinacija postignutim blijedi
sve brže se navikavamo na emotivni outro
pregrijanih receptora za nešto veliko
već u kasnim dvadesetima
razvili smo nostalgiju za prosječnom šetnjom
prstima po oblacima šumskog voća
s kojih je otpala fasada
niz kontaktne leće u smrznuti jogurt s karamelom

htio sam ubrzati razgradnju antologije
posljednjih petnaest godina poezije
reciklirati ih i uvezati prazne stranice
oblikovati naslovnice i prodavati miris knjige
za naraštaje koji ne znaju
kako mirišu suze
a i jer zaboravio sam
i nitko me ne podsjeća
kako zvuči karamela
i da

izgubio sam Tvoju ruku u masi
i ne borim se da je tražim
a ne borim se da je nađem

nikome to neću reći
ali kada zalijepim na ogledalo u mozaik
sve krhotine nakon odrona dana
opet uši ostaju nepokrivene
i svi glasovi koje sam prečuo, a trebao sam se zaustaviti
sada vrište iza skorenih mrlja karamele
i izrezaka recenzija iz Kazališta lutaka
na mojoj svijesti
hoće li me netko znati otključati
ako ne poznaje melodiju
koja pokreće niti mojih ruku

potisnuto strujanje zraka
budi nas pri mimoilaženju dvaju vlakova
još uvijek radio u slušalicama
promatramo grafite na zidovima tuđih nutarnjoj gradova
promatramo stanice na kojima nikad nećemo sići
osjećaš li narativ koji nam toliko nedostaje
svako toliko se dogodi i nikako ne prestaje
kad se otkrije grad u pozadini
za jutarnjih vožnji do Avenije
dok nitko ne gleda i svi su pospani
liznem prozorsko staklo i osjetim
okus hladne karamele pod jezikom
ali postoji još

nešto što me doista zabrinjava

izgubio sam Tvoju ruku u masi
i ne borim se da je tražim
a ne borim se da je nađem