Avenija : dokument jednog vremena i međuprostora | skarlet_p

GOVORIM BAZIČNO

I.

(jan)

povlačim se iz prostora, ostajem prisutan u porama
nisam imao izbora, zaštitio sam nutarnje gradove u korama
istina je veća od činjenica, osjećam da kradem vrijeme
ne mogu više zadržavati ovo svjetlo u meni koje stvara me
ništa ne poduzimam, samo primam ljubav koja preobražava
tražio sam je u prostoru posvuda, bio sam miner njenih tragova
nisam očekivao da će ona pronaći mene usred ovog međuprostora
mogao bih provesti vječnost gledajući kako žeđa svaki otkucaj
humanuma
u nama

II.

(edith)

želim se nasloniti na treptaj beskonačnog, jonas
ne uspijevam se izraziti
čuvaj mi mjesto u našem mezzaninu, čuvaj me od žalosti
tuga je odavno med koji se širi preko svakog prostora
čuvaj mi mjesto pored sebe, spremna sam ga svakim udisajem braniti
rudarim po suzama, restauriram knjige u bibliotekama, krvarim
dok ne dođe milost kao bura koja me propuhuje i probija
kroz prsa, ona pali svjetlo u mojim rukama, moji dlanovi
gore na tvojim obrazima
naša djeca smiju se i žele da ih gledamo kako nastaju
u njihovim međuprostorima

III.

(julien)

ovo može napisati samo onaj tko je siguran, gemma
„Govorim bazično“ zove se ova radiodrama
i izvodim je uživo

[kao i uvijek, scenografija uglavnom nije stvarna, grad je pozadina stejdža
ti i ja smo tu, na Molo longu, glazba je između dream-popa i shoegazea
zatvaram oči i metro na trenutak ostaje bez struje, ti ne vidiš
ali iza tvojih ramena zgrade se pulveriziraju u slojevima…]

previše puta lokve na Aveniji oblikovale su potop
ne želim gledati kako vrijeme fosilizira nas u prostor
želim sačuvati budućnost koju vidim u tvojim očima
ulazimo opet u nešto novo, ali ovaj put ne kočimo
carstva se ruše i mijenjaju, ovaj međuprostor traje vječno
nešto sakramentalno jedino je svjetlo koje na Aveniji
ostaje upaljeno