Avenija : dokument jednog vremena i međuprostora | skarlet_p

LUBLIN. ULICA. LUBARTOWSKA. PRIJE DESET GODINA, PRIJE OSAMDESET GODINA, SAD

(edith)

hvala što si opet uzeo
potrgani kišobran i
nema na čemu
znam
odabrala sam prilično dobru knjižaru
za zaklon

ostavi kišobran na ulazu
tip kod stalaže za filozofiju
čudno nas gleda
hodamo
na prstima i poštujemo
petominutnu zabranu
približavanju knjigama na metar

kažeš za većinu ljudi danas
kao da je ta mjera opreza izrečena
i kad im kiša ne cijedi s kose
i obrva i kad ne pada
pretjeruješ

tvoje ponekad predvidljive dosjetke, ponekad
puštam da me pokore i puštam da
pustiš boju sa svoje ruke na moju i
na cvijeće na prozorima
i na izloge knjižara
svih središta gradova iz mog pamćenja

htjela bih pronaći knjigu
s najboljim mirisom papira
ili već jednom poeziju
koja mi nešto važno i blisko priopćava
kažeš da je 1936.
pisao bi mi izvanserijske sonete
obložene mirisom parafina i tinte
u dvorištu drvenih kolonijalnih kuća
neke suptropske zemlje
ili iz rovova koje Europa tada
kopa posred sebe
izlazimo na cestu
prestala je kiša
i odlijeva se niz ulicu zajedno s nama
i s kompilacijom demo snimki Nestalnih frekvencija
s nekog od otvorenih prozora
na prvom katu
hodamo sada

ali osjećam kako nadvijaju se
oblaci nad nama, jonas
i kako nebo postaje ozbiljno
a zrak žuto zagušljiv i nijem
zamračuje se i čini mi se
kao da se godine odmotavaju unatrag
dok hodamo i ulazimo u bočne prolaze
nestaje veselje i umjetnost s glavne ulice
uključuje se vrijeme mraka
i zgrade koje nisu više tu
prolaze kroz nas
kao crno-bijele fotografije u pokretu

kad vidim stare fontove
slova iznad vrata i izloga
obuzimaju me trnci i tuga
uzimam te za ruku i osluškujem
kamenje kako govori i kada ga uopće
nema
stojimo na mjestu gdje je
sinagoga bila
nekad
čujem te kako govoriš
da ne postoji ništa sigurno
i ništa konačno
ovdje daleko ispod
onog što jesmo i da
zvijer obilazi oko svih
i želi postati dio nas na mnogo
načina

na trenutak mi blijediš
oprosti

koljena mi sama
dotiču zemlju
i prsti nepostojeće prazne cipele
ispod glasa recitiram
shemà Israel
oslanjam
svoju glavu na Tvoje dlanove
u sebi osluškujem
tako stvarno
kako Tvoja riječ traje
kroz vrijeme
a ja sam ona koja
bez Tebe
nisam ja
naša stopala
prekrivena su lišajevima prašine
svih ulica svijeta
ja sam ona koja nisam
bez Tebe
Adonai elohenu
samo Ti možeš
iz ovog kamenja koje smo mi
podići
djecu Abrahamovu