Avenija : dokument jednog vremena i međuprostora | skarlet_p

HIPERREALIZAM

(ne_mirovsky)

ovaj album mogao bi biti generacijsko remek-djelo
ova recenzija mogla bi otključati novi žanr
i postići sličan trenutni status
u svom skučenom minimalističkom formatu
ali nemojmo se zavaravati
mi pišemo štivo za vožnju
u metrou ili posebna izdanja za plažu
metemo smrvljeno lišće na dnevnoj bazi
ili borove iglice jednom godišnje
ispiremo pod pritiskom loše grafite s ulice
ostavljamo samo studije za koje mislimo da su vrijedne
i uvjerljivo strše napola u stvarnosti
drugom polovicom izvan nje nešto važno o njoj govore
sve manje toga ostaje na zidovima
Kazališta lutaka
ne sjećam se kad sam posljednji put stavila ocjenu
ili prišivala zvjezdice i tipizirane etikete
ispod tekstova
„najbolje od nove glazbe“
8,6
****1/2
u Kazalištu se pretvaramo da mi vučemo konce
kulture i objavljujemo samo tekstove
povodom arta koji je čista desetka ili negdje vrlo blizu nje
ili samo navodimo albume u rubrici „Vrtjeli smo bez riječi“
ako nitko do kraja tjedna ne stavi na stol
tekst podjednake kvalitete

ovaj album mogao bi biti generacijsko remek-djelo
ali pitam se u kojoj mjeri je to uopće kompliment
generacije koja nas čitaju nisu sposobne
primijeniti na sebe ove pojmove i prepoznati se
nemojmo se zavaravati
naš posao svodi se
na zadovoljavanje određenih estetskih interesa
i komoditeta, baš kao i art o kojem pišemo
moje su riječi melodija u pozadini
života koju možeš uvijek stišati ili ne primijetiti
pokušavam ti samo skrenuti pažnju na linije koje vrijedi,
među smetnjama na Aveniji, možda pojačati
i ukrcati se

ovaj album mogao bi biti generacijsko remek-djelo
sigurno to nije niti izbliza to
ali pokušaj je sasvim nov
rana je uvijek ista, uvijek na istom mjestu
ista tupa i uvijek ista besmislena bol
ali šavovi su u originalnoj boji
i razgrađuju se sami bez potrebe vađenja
ovaj album zateže nas na svim pravim
i krivim mjestima, podsjeća nas na naša ograničenja
i odlično ukoričuje mnoge od naših borbi u zvuk
pokušavam poraditi na njegovoj perspektivi
danas ljudi više ne vjeruju u vlastite dojmove
recenzija postaje štaka i snažan alat širenja
informacije, ja ulazim u proces
kao krajnji prodavatelj svog rada
dok posredujem i svojim riječima
pozivam te da uđeš
zajedno sa mnom ili, pak, nekim svojim putem
na mjesto koje je tuđe
i istodobno tvoje i moje
imam na raspolaganju pola kartice teksta
da opravdam svoje postojanje
ponekom prijemosnicom koja te navodi na razmišljanje
i ukradem ti pažnju

ovaj album mogao bi biti generacijsko remek-djelo
zato ga provlačimo kroz detektor našeg recenzenta dos_toyevskog
primjećujete da je on u svom mračnom razdoblju posljednjih mjeseci
recimo da se radi o svlačenju stare kože i dopiranja do čistog svjetla
u ranoj fazi
dos_toyevsky je odlučio odrasti i nije jednostavno gledati
kako je stvarnost već odavno porušila mjesta koja je smatrao općima
vjerojatno ćete ga neko vrijeme nalaziti
u čudnim tekstualnim prostorima
no u redakciji smo uvjereni da će, vremenom,
zbog toga postati samo još bolji
a vi ćete uz pravu informaciju
sada zasigurno dobiti cjelovitiju sliku u nastajanju
dos_toyevsky je ubacio u formulu mogućnost
da kultura po defaultu ne spašava ono što mi jesmo
i sada pokušava iznaći njezinu stvarnu ulogu
u kontejneru modernog života
poznavanje mnogih umjetnika na osobnoj razini
sasvim sigurno pritom ne pomaže, prema vlastitom priznanju
čekali smo dugo vremena da ga nađemo u ovoj vrsti
tekstualne sekluzije utjecaja
sada preostaje samo da ga pratimo
kao i uvijek, na dvije kartice
generacijsko remek-djelo ne mora nužno
biti pozitivna pojava
ali ozbiljno uranjanje u njega može biti zanimljiva postaja
na putu od cjelovitije slike u nastajanju
i natrag

ugodnu zimu u predvorju Kazališta lutaka
s vrećicom za čaj u ruci i zamagljenih naočala
želi vam glavna urednica ovog broja
po rotacijskom redakcijskom ključu

ne_mirovsky

(najava recenzije albuma „Siječanj“ Nestalnih frekvencija kao albuma mjeseca iz uvodnika u tiskano izdanje Kazališta lutaka, zima, br. 4/2015)