Avenija : dokument jednog vremena i međuprostora | skarlet_p

SYCAMORE

(dos_toyevsky)

razina: prizemlje. izlaz na Aveniju.

ne misliš li da je zbilja čudno
kako ljudi ponekad ostave nešto nalik na modrice
na našoj svijesti i kako se ruše
zidovi koji kao da su oduvijek bili tu kada odlaze

nisam nikad prepuštao previjanje
opeklina na mojoj nutrini nekom drugome
niti su one ikad pomicale
svijest koju imam o sebi unatraške

one su za mene greške nastale u nevrijeme
za know-how kojim nisam mogao ovladati ranije
nosim u sebi kontradikciju, to znaš, zar ne?
uvijek sam bio iskren sa sobom
(jesam li trebao lagati više?)

i mogu reći najiskrenije da nikad nisam
gledao nešto pretjerano duboko u sebe
ne zabrinjavam se
ako ostavljam nejasne neke pojmove
dok svjetlima automobila obasjavam putokaze
na cestama kroz nutarnje gradove

mislim da ostavljam svakome dovoljno prostora za
introspekciju
svakome dajem do znanja ako mislim da smo stigli
do slijepe ulice
ne riskiram: najbližima uvijek poželim sve što si
i sami požele
mimoilazim misli o smislu osim možda u formatu
glazbene recenzije

ja znam kako zvuči ovo vrijeme, ne znam koliko razumiješ
ja znam zamisliti ono što ga definira i znam ostvariti
ono što ga određuje
dan je priznajem gorak na površini ponekad ili malo ispod zelene kore
treba mi zarez, ne uspijevam supotpisati nijedno umjetničko djelo više

razina: minus jedan ispod zemlje. kružna linija.

teško mogu artikulirati svoje čuđenje pa se izmičem
instinktivno pred svakim činom bezuvjetne predaje
u moje ruke
mislim da nisam dorastao za sve promjene kroz koje prolaze
portreti ljudi koje volim na zidovima nutarnje galerije

nisam sposoban podnijeti zagrljaj distinktivne praznine
kad se probudim
skidam rukavice i s ruku odmotavam zavoje i pretvaram se
da grad nije pod visokim naponom već mokra betonska masa bez struje
u očekivanju da ga elektrificira tok moje svijesti unaprijed

htio bih se skriti od pogleda kada u snažnom nasrtaju impresije
stupovi o koje se oslanjam poprime obris izobličene pogreške
nosim u sebi nerazmjerne nalete/nedostatke empatije, ne uspijevam
nikako integrirati prostor u meni koji pohranjuje sve moje grijehe

iako to nisam tako zamišljao i nemam koliko bih htio o tome jasnu misao
ti si toliko blizu, ne_mirovsky, onome što čekao sam u sebi duboko
i bojim se jer između nas u metrou prolaze brzi vlakovi bez da se zaustave
i kao da ne stignem kroz prozore stabilizirati tvoje lice
na drugoj strani stanice

često osjećam strah od proizvoda vlastite kulture
i uhvatim sebe kako se uvjeravam da nije loše što oni postoje
prskalicama u sumrak proširujemo zagrade i uvodimo nove nepoznanice
ostavljamo ih za ujutro kao prljavo suđe za naraštaje koji dolaze

ja ne znam zašto smo ovdje, prenisko smo sada čini mi se
ja ne znam kakav okus ima sycamore kad se zasiječe
naći ćeš me na visokim granama u odijelu i kravati
na stablu u nutarnjem drvoredu pokraj ceste, sjedim
nakon posla, na izlasku iz jeseni
i, priznajem,
pomalo smrzavam se