Avenija : dokument jednog vremena i međuprostora | skarlet_p

STUDIJA.
IZRANJANJE.

 

I.

(jonas)

carstva obično dugo i predvidljivo zalaze
naše carstvo nestalo je u sekundama, čini mi se
strukture svijeta koji smo poznavali
ostale su naizgled iste
ptice su cvrkutale u skrletno jutro
vlakovi su se i dalje mimoilazili pri velikoj brzini
lica na prozorima vagona susretala su se
kao pokretne fotografije na svijesti
kao i svakog dana
commuteri su išli na posao
obraza naslonjenih na dlan gledali sneno
slova koja bi ostajala lebdjeti u zraku
kestene koji bi se zaustavljali u padu
iz njihovog kuta gledanja
pri velikoj brzini
kroz prozorsko staklo
gotovo svi sa slušalicama u ušima zamišljeno
radio je svirao u pozadini
„Jutro postaje eklektično“ ujutro za put na posao
„Sonične dihotomije“ poslijepodne za povratak kući
sasvim običan rujan, rekao bih
a ipak prilično sam siguran
da su boje grada, edith
bile zatitrile na nekoliko sekundi
vidio sam Aveniju u stakličasto-plavoj boji, kažem ti
kao svijet u reflektirajućim staklima jutros

bila mi je sumnjiva deset minuta preuranjena gemmina odjava
sinoć iz programa
vode u lokvama narasle su i
cijelu noć zapljuskivale lukobrane s nutarnje strane
idealnog grada iz naših misli, potopile tračnice
pomalo apokaliptično dovele metro do kratkog spoja
pretvorile podzemne garaže u rezervoare
i oprale osmoznom vodom nebodere
samo da bismo ih osušili svojim prvim dahom
obrisali memoarima
naših identiteta nakon buđenja
grad nikad nije bio tako suh kao jutros
ogoljenih temelja
i stabala
lišće
krade pažnju
i nadvladava nam korake

činilo se kao novi početak
jučer bujica
a jutros ovaj titraj
i obrisi osušenih lokvi na Aveniji
imam snažan osjećaj, edith izronimo
da smo prošli neku točku
nakon koje nije moguće vratiti se na tvorničke postavke
iako nismo svakodnevni roboti
imam snažan osjećaj da ćemo nadolazeće razdoblje
nazivati „post-imperij međuprostora“
jer carstvo naših dosadašnjih međuprostora, edith izronimo
nestalo je u sekundama
i nepovratno

 

(edith)

vratimo se na površinu, jonas izronimo
na površinu problema
oni su plošni i imaju svoje granice
svoje bridove i svaki od njih
vrlo konkretan je i uhvatljiv
na primjer, pokušajmo:
ti si nezaposleni
doktor društvenih znanosti i tvoji znanstveni članci
guraju znanost naprijed i doprinose, znam,
ne sumnjam u to i mislim da je to vrijedno
svejedno to ne umanjuje ovu olovnu težinu
s kojom se budim na vratu
jer mjesecima živimo samo zahvaljujući činjenici
da ja imam posao
izronimo
koji je trebao biti privremen, do bolje prilike, u izvornoj ideji
ako tvoje suze mirišu na biblioteke, jonas
moje mirišu na citrus
poput nove informatičke opreme kad se raspakira
poput zraka u dodiru s nekim autentično ljudskim
međuprostorom koji se otvara
a posljednjih mjeseci naš stan miriše samo na biblioteke
na ulaznim vratima doticaja
između tebe i mene aktivira se alarm u oba smjera
nešto smo otprije uzeli s police i očito zaboravili vratiti

znaš, postoji jedna druga stvar koja mi odzvanja u glavi
već neko vrijeme i u mnogim glavama
ljudi koje poznajemo zvone alarmi
(svih onih na koje misliš kad u svojim radovima pišeš
u prvom licu množine)
vidio si svijet u stakličasto-plavoj boji, kažeš
želim ti reći, jonas, da ja, međutim, vidim
kako titrimo i mijenjamo se kao osobe
(nemoj me tako gledati)
jer kad se osvrnemo postaje nam jasno
da smo skliznuli izronimo za nijansu
niz tridesete, a opet prilično daleko
i izvan kontrole
uzalud grimasa nevjerice, jonas
znam te i znam da i ti znaš
i razmišljaš o ovome, zato pitam te

zašto
baš svi tvoji članci govore o drugoj polovici devedesetih
i prvoj polovici nultih
kao da se ništa osim reciklaže u društvenoj teoriji
vrijedno nije dogodilo u posljednjih deset godina?

zašto
ti ne zvuče zastarjelo pjesme iz 2001.
nego, priznaj, zvuče ti svježije nego bilo koja
julienova preporuka s radija danas poslijepodne?

i zašto
povezuješ mirise s
bibliotekama, kišom, mokrim cestama
i drugim mojim i tvojim međuprostorima prošlosti?

dolazi trenutak kad ćemo vidjeti Aveniju kakva stvarno jest
onaj trenutak, jonas, možda nisi primijetio kada
pored nas prošao je
više nema mnogo toga na njoj što nas nadahnjuje
nesvjesno prokrijumčarili smo ponegdje
sanjarenje otvorenih očiju u srednje godine
ono možda koegzistira uz odgovorno poimanje
svijeta i zasad održivo je
ali možda je vrijeme da iznova promislimo sve
i pospremimo poslove koje doista volimo u kuteve
naših identiteta i u zaboravljene pretince
prtljage za godišnje odmore
kad djecu stavimo na spavanje
jer jednostavno nemam u sebi kreativne snage
nema ništa poetično u mojih osam sati u državnoj upravi
jonas, jamčim ti, jedina poezija koju vidim u mojim danima
su ova tri anđela koja smo uspavljivali
proteklih nešto više od sat vremena
a i ta poezija ponekad me ostavlja bez osjećaja
ja hodam iznad osjećaja, jonas, već tjednima
a mi starimo
već trideset-i-nešto-malo godina
i ne prestajemo
stariti ako prešutno odlučimo
o tome ne pričati

 

(jonas)

zar doista misliš da meni stvarni svijet uglavnom ne ide
i da samo ideje lice su svijeta koje dodirujem
prije sedam mjeseci na listi znanstvenih novaka
srušilo se ispod crte moje ime
ne znam što bih trebao napraviti, edith
razvozim i šećem klince
provodim vrijeme s njima, kuham
i objavljujem članke kao sumanut, kao da zafrkavam se
u uglednim časopisima, skupljam ih u prvu knjigu
motrim svaki mogući prostor za promjenu
i čekam svoju priliku, ponekad ukradem
pokoju probu ili iznenadni koncert na terasi radija
s Nestalnim frekvencijama

previše sam uložio truda, to znaš
u svoje obrazovanje da bih odmah prihvatio posao
koji mi je oduvijek otvoren
u biblioteci na fakultetu
i zato ponekad tako mirišu moje suze
jer nas taj scenarij još uvijek čeka nakon nove godine
rekli smo, ako se stvari ne promijene
mislili smo da mi nosimo promjene
da mi otjelovljujemo promjene
razvozim i šećem klince
objavljujem znanstvene članke
bez pokroviteljstva ili naknade
i povremeno sviram klavijature u bendu
Nestalne frekvencije

zvuči kao patnje i plač privilegiranih, dobro te čujem
ti si doktorica, kad već ronimo izronimo
pravnih znanosti
i bilježiš pritužbe u prvom stupnju na trećem katu u državnoj upravi
povodom propusta u relacijskoj edukaciji
činovnika, ponekad se pitam
da li i gdje nismo bili dovoljno riskirali
ako mi želiš reći da postoje samo dvije vrste ljudi
oni koji još nisu
i oni koji su već udarili glavom o zid
moram ti reći da su tvoji horizonti nestvarno sivi i blindirani
i da ti je netko putem zatvorio nebo
a nisu oblaci

hladno mi je u ovim međuprostorima, edith
tvog trenutnog pogleda na svijet
osjećaji nisu najvažniji
ali gubimo putem nešto više od poezije
ako izgubimo ritam kiše koja rominja
smislom, topla kao milost
ne zaboravi da još uvijek imamo život
i da ga svjesno gubimo
svakodnevno za anđele
dok imamo to imamo sve

 

II.

(jan)

previše vremena provodim na površini neželjeno
oklijevam na vratima međuprostora već predugo
jer stvar je prilično jasna i neće postati jasnijom
u početku sam bio zabrinut i nisam uopće zapazio
kako je ova ljubav prerasla u nešto što još nisam susreo
zaostajao sam dva koraka kada su osjećaji
prestali biti prostor na koji se može osloniti
glavu
a ja sam zaronio
nisam znao izronimo nisam znao
ova ljubav
mijenja lica kao dizalica boje na Molo longu
noću, neprimjetno

u sudaru s njom ja sam uvijek u krivu
uvijek u krivu
izronimo

čini mi se kao da sam ostao na mjestu nekoliko godina previse
a opet potrebno
stvar je prilično jasna i neće postati jasnijom
ova priča
ne zanimaju me surogati niti analogije za nju kojima obiluje
ovo vrijeme, da se razumijemo
mnogi razgovaraju sa mnom o poslu, o glazbi, o neočekivanoj boji čarapa
o prostoru, o stvarima koje volimo
i o čemu se slažemo da je prihvatljivo
ok, ali
o smislu stvari, međuprostorima
i hrvanju sa smrtnošću nikad ne govorimo
dok ne postane očito i nešto
što je jednostavno tu
lako je plutati na trbuhu
s licem ispod površine
izronimo

postoji cijela umjetnost izranjanja iz plićaka
u mojim godinama (trideset i dvije)
površinska napetost je gotovo magnetska
prsti su mi zalijepljeni za prozor vlaka, morat ću ostati bez otisaka
„arhitektonski studio na Aveniji
i mikrofon u Nestalnim frekvencijama
zamijenio za tišinu međuprostora negdje
između njega, nas i Boga“
pisat će grafitnom olovkom
na sjedištu gdje sam nekad u metrou sjedio ja
nastat će tišina
moje posjetnice ionako su izrađene od biorazgradivog materijala
što se mene tiče stvar je jasna
i neće postati jasnijom

 

III.

(gemma)

potrebno je
ponekad
da ti mene vratiš u stvarnost
kucaš mi treći put malo snažnije
na staklo kabine u studiju
brzo otvaraš usta, ništa te ne čujem
zaboravljam da imam slušalice cijelo poslijepodne
na utrnulim ušima više odsutno
nego sada i ovdje

ok, signal je sada malo bolji, govori na mikrofon
ne prolazi mi se kroz izolacije, čujem te sasvim dobro
ovdje u kabini
ako hoćeš, upali gramofon
urezat ću tu toliko važnu izjavu na vinil
skupa s novom glazbenom podlogom
i gurnuti ti je ispod vrata po običaju
s bijelim omotom i minutažom

 

(julien)

(prekidač pored mikrofona: ON/OFF)
imamo još nekoliko dana da
izronimo
otkupimo naš udio u dobiti radiostanice
nude nam alternativno posao noćnih čuvara programa
a poslijepodnevna smjena u ovom obliku
ukida se od sljedeće jeseni
i već postoji shema nove emisije s terena
nešto kao zamjenski vodič
poslije posla kroz Aveniju
za one koji neće htjeti izaći iz kuće
a opet žele biti na njoj u stvarnom vremenu
i imati neku podlogu koja curi uživo
u pozadini
uglavnom, san je prilično dugo trajao i očekivali smo buđenje
otkad su promijenili glavnog urednika
zbog prevelikog odmaka sadržaja od konkurencije
i prosjeka
sasvim dovoljno da se osjećamo malenima
ispred sustava
gledam Aveniju, gemma, i pitam se
hoće li primijetiti da nas nema
i da se bilo što promijenilo

mogli bismo prodavati cigle iz našeg zida zvuka
koncesionirati minute etera
i zavaravati se da smo zadnja linija obrane
i da kosa grada ostat će masna bez tvojih mat podloga
i tjeme se ubrzo pokazati bez mojih radiodrama
a istina je da smo na raskrižju
i da gledamo nezaposlenost u žute joj oči
zatvaraju se zidovi, gemma izronimo
ostajemo ponovno sami s našim međuprostorima
kao i uvijek
samo što sada ova istina postaje puno stvarnija
otpadaju svi nesvjesni prividi koje smo nakupili
putem, otpadaju sada
suhe sve su lokve
fotografije sve su u boji, izvan fokusa
i mutne

 

(gemma)

ne moraš previše dozivati pitanje o smislu
pitanje je s nama ovdje i sada
i ostat će tu i kad mi odemo
čuvaj se misli, pitaj svaku čija je i odakle dolazi
izronimo
otkud ova nelagoda dok hodamo kroz naš grad
sada bez zaštitnih mreža? otkad se ti budiš
svaki dan u petnaest do pet bez alarma?
šutke se vozimo u metrou i hvata me groza
jer očaj i strah već su u ovom studiju
u staklu koje nas odvaja
i u porama naših međuprostora
pišeš emisije za sutra do kasno u noć
odnedavno sve ide uživo i ništa nije improvizirano
ne mogu zaspati ako na stropu ne vidim svjetla grada

 

(julien)

ono što me trenutno razdire nije
toliko osiguravanje gole egzistencije
možda polomljeni ali, kao uostalom i uvijek,
dočekat ćemo se već negdje na noge
ali izjeda me ovo sveopće površinsko
plutanje
i bojim se
jer nitko više ne vjeruje da je moguće
da izronimo
to je ono što me ruši
dos_toyevsky radi druge dnevne poslove i osjeti se
kako je uvečer previše umoran
osjeti se posvuda zadah rezignacije
vidjela si slušanost, slušaju nas
ali ih nema nigdje
oni putuju na svoje poslove
gase se i pale naizmjence kad
stignu na odredište
a dos_toyevsky današnjice sjedi negdje u metrou
i piše glazbene recenzije u pauzama
vježba kretanje unutar kategorije
koju predobro poznaje i ne izlazi iz nje
ne znam kakvi će biti klinci, pogledaj ih
s terase radija, ove što tek dolaze
jesu li bolji od nas negdje ispod površine
i od nas u njihovim godinama
nisam siguran čitaju li svoje međuprostore bolje
i kako reagiraju kada zaiskre
pri dodiru s ogradom obilaznice

 

(gemma)

sve manje sam sigurna
da je to naša borba ili
ispravna borba uopće
je li to doista ono što nam treba?
živjeti do kraja svaki sloj našeg kulturalnog naslijeđa
i trenutka?
zvat će nas generacija… možda nas neće zvati
neće nas htjeti zvati nikako
jer opet smo proizveli samo prostor
zaglavili smo opet s prostorom
izronimo
zamijenili smo, očito, prostor
za ono što spašava
ono što mi jesmo

možda se nekad naš posao, julien
moje glazbene podloge, tvoj voditeljski flow
nazivao dijelom kulturalne borbe za prevlast vremena
nad prostorom
danas se to zove ono što i jest: jednostavno posao
a što se tiče klinaca, imam osjećaj kako
DNA suvremenog „ja“ razvija antitijela na art
i proizvodi tek surogat
razvija antitijela i oslobođa ih
kao prijemosnicu vremena kojeg više ne razumijemo
kao izliku za nerazumijevanje međuprostora