Avenija : dokument jednog vremena i međuprostora | skarlet_p

CIMBAL

(gemma)

kad bih mogla
probuditi se iz tvog sna
nacrtala bih ti mapu
svega
što sam prošla
i ostavila iza sebe poeziju,
putem, prozračnu i novu
učinila bih suvišnom
svaku glazbenu podlogu
svi bi nakon drugog stiha
nesvjesno stišavali radio
učinila bih nakaradnom
svaku jednosmjernu parabolu
podignula bih pisanje
na novu paradigmu
kad bih u tvojim snovima
nacrtala mapu
svega što sam prošla

kad bih mogla
označila bih ti na njoj ceste
do jednostavnosti svega
što se nalazi u mojoj glavi
i o tvojoj nevjerojatnoj nemogućnosti
julien, da do toga dođeš sam
za tvoj pattern poimanja
stvarnosti ja sam intersekcija vlakova
za tebe nedokučivih skretničara
vidim ti na licu
da si očekivao sve prije nego da te
promatram bez da primijetiš
kako si smiješan kad se ekstremno rijetko
osjećaš slobodan kao da nitko ne gleda
ti si različit i potpuno „drugo“
gledaš me na neki način
potpuno nov i to traje već
prilično dugo
nitko uključujući mene
nije vidio
u meni ono što ti vidiš
a da bi to, iako malo pomaknuto,
imalo barem neko uporište u stvarnosti

kad bih mogla
hodati sporednim trgovima
tvojih idealnih gradova
fotografirati najfrekventnija ugibališta
autobusnih linija iz tvog djetinjstva
gledati zgrade i ljude kad se pale svjetla
u sumrak kroz prozor, dok se voziš doma iz grada
kontemplirati najučestalije fasade
i vidjeti nebo kako ga vidiš ti
tada

kad bih mogla
sada
u tvojim snovima usaditi
kontekst subliminalne poruke
u tvoje sjećanje
pa da me prepoznaš kroz knjige, s druge strane stalaže
u biblioteci
i da kao izvanvremenska iznimka
prošećemo Avenijom šuteći
onda kad se još nismo poznavali
ili barem da pretražimo snimke
svih izgubljenih detalja memorije
jer bilo bi zanimljivo znati
jesmo li se ikad sudarili
ramenima u dućanu ploča

kad bih ti mogla
kroz crvotočinu
u prostorno-vremenskom kontinuumu
pustiti moj omiljeni album
na slušalice
i gledati s terase radija
kako prolaziš Avenijom
kao kasni tinejdžer
hodaš i
gledaš ljude s udivljenjem
promatraš otajstvo u njima
u njihovim pokretima
i čudiš se kako mogu
bez puno pitanja, ravnodušno
disati vodoravni zrak
i naviknuti se
na ovo široko platno fenomena
kao na najnormalniju stvar

kad bih mogla
zaustaviti te ne čineći ništa posebno
samo bivajući ja, nesvjesno i fokusirano
i susresti te u pozadini tvojih misli, jasno
kao otvoreno nebo
malo ranije nego što se to negdje
u stvarnom vremenu stvarno dogodilo
nakon što te prepoznam u masi
znajući sve što će biti kasnije
kako čekaš nekoga ispred radija
kao rani twenty-something
i niti ne slutiš
da je muzika šampon, a mi
da ćemo s ovog mjesta
prati kosu grada
dok šutimo
sada
ti u studiju
ja
na terasi, na kratkoj pauzi
gledam grad
i tebe i razmišljam o svemu

kad bih mogla
osjetiti zatvorenih očiju
kako preko mene prelazi
neki fragment svih ovih sjena
i kad bi bila velika
moja sjena pred svim
tako stvarnim činjenicama
a ne bih
imala, ne bih
imala
ljubav
koja me izvlači iz kruga
gdje naše „ja“ središte je
svega
odavno već
metastaziralo je
samotni
ostala bih cimbal
da
bila bih
cimbal
što zveči
bila bih
cimbal