Avenija : dokument jednog vremena i međuprostora | skarlet_p

M

(dos_toyevsky)

svaki album Mercury Reva je jednostavno loš
svaki osim „Deserter’s Songs“
koji je najbolji album ikad snimljen
pod određenim kutem

zadnji put kad smo se susreli
instrumentalna verzija ovog albuma
upravo je večer prije bila službeno izašla
vrtjela se tog jutra u slušalicama
sjećam se kako ušao sam na metro
na „flaster“ liniji
ispucala fasada na neboderima
usamljena republika
i ruinirani pali sateliti na kolnicima
bili su posljednje što sam vidio prije ulaska u tunel
bio sam stavio recenziju na portal
malo prije nove stanice koju su svi već zvali
„Nalik-na-Primrose-Hill park“

iako nije bilo baš lako
jer je već mnogo drugih slova i rečeničnih znakova
bilo iznad tračnica i kotači su zapinjali
upisao sam „m“ na zamagljenom prozoru i potom
ga rasklopio i spremio u džep
da me podsjeća na prvo slušanje ovog albuma
kad me odred za nostalgiju bio vodio u lisicama preko Avenije
kasnih devedesetih i gotovo svake prosinačke večeri
posjeo na prepoznavanje ispred reflektirajućeg stakla
ono u kojem se svi uvijek gledaju dok prolaze
ulicom
sinoć, nakon dvadeset godina, stisnuo sam play
i promatrao kako se vrijeme zagrcnulo
izgubilo svijest na nekoliko sekundi
činilo se kao da ostao je
samo prostor
na trenutak
svaki novi album ovog benda
zapravo je samo povod
da opet kažemo nešto o „Deserter’s Songs“
stavio sam recenziju na portal
baš kad smo izišli iz tunela, ptice su
rastavile formaciju „m“ u zraku i
svi kontejneri s mirisima koji okidaju prošlost su popadali
s dizalica, svi remasterirani albumi su popucali napola
prekrili Aveniju valovima zvuka
i svi iz odreda za nostalgiju
su bili legli
pometeni, svi odreda

iako sam bio slobodno pretrčao mostom „Doviđenja“
u mislima s kraja Molo longa izravno do mjesta
gdje me nitko ne može povrijediti
ipak,
nešto u meni je znalo da sam jutros nakratko bio na krivoj strani
jer sam vjerojatno opet pokušao
krhotinu rastegnuti na cjelinu
u recenziji
u životu
u nekoj točki
u mnogo točaka

jutros, bez promjene na licu, nešto niže u istom vagonu
čitaš moju recenziju i promuklo kažeš „m“
sebi u bradu i odsutno misliš koje to ima veze s bilo čim
danas kad su ljudi otuđeni i
stranci u vlastitoj koži i kada
govore sa sobom više ne slušaju ni svoje „ja“

dogodi se da ne prepoznaju
(pišeš skoro naglas)
svoj odraz u reflektirajućem staklu izloga
tek nedavno primijetio sam kako kompiliram
u glavi izreske iz tvojih tekstova

i preduhitrio sam te, iako te ne poznajem
stavio sam recenziju na portal
mislim, znam da postojiš, ne_mirovsky
znam da pišemo za isti časopis
ali ne znam da me čitaš
ne znam da smo u istom vagonu, ne znam uopće
gdje si
bilo kako bilo, u sljedećem paragrafu čekam te s rečenicom:
„u reflektirajućem staklu
ponekad vidim predivne oblake kako klize
nebom, ali ne vidim međuprostore u odrazu zgrada
oni commutiraju zajedno s nama“

„m?“, kažeš naglas i svijaš, negdje u vlaku, obrve u „m“
nastavljaš čitati

 „m!“, kažem podižući obrve
gledam kroz prozor i ustajem sa sjedala
dok napuštam ovaj tekst
presjedam na „kružnu“ liniju i bez riječi promatram nebo
pod određenim kutem
razmišljam kako svi gledamo nebo
pod određenim kutem
i kako nebo gleda nas u presjeku bez ikakve
angulature

izlazim kod biblioteke i sučeljavam se s vozačima
koji nikad ne usporavaju pred reflektirajućim staklima
lokvi blizu pločnika
i s pješacima trajno izloženima prosutim mirisima i zvukovima
koji im vjerojatno ništa ne znače
jer nisu poprskani isključivo njihovim odrazima

dok još nisu počeli naplaćivati kazne
za prebrzo trčanje preko imaginarnih mostova
za silaženje na linije metroa u gradovima u kojima
metro ne postoji
za nasumična slova koja ostaju lebdjeti u zraku
za nesvjesne pokrete pri čitanju
recenzija u javnom prijevozu i u parkovima
mislio sam naglas misli sigurno ne baš
pretjerano važne
ali u tom trenutku
ako ništa drugo
onda
moje
skroz moje
stavio sam recenziju na portal
a zapravo sam htio predložiti
možemo li se složiti barem oko toga

da je i nakon svih godina
svaki album od Mercury Reva jednostavno loš
svaki osim „Deserter’s Songs“
koji je najbolji album ikad snimljen
pod određenim kutem