Avenija : dokument jednog vremena i međuprostora | skarlet_p

YOU NEEDN’T BE (SLUTNJA)

(gemma)

razlila se
(slutnja)
puno bolje organizirano
nego prije
a opet
kao četiri istodobno tipke saksofona
pritisnute atonalno
manje nego obični narativ
malo više nego logično
razlila se
kao obrnuta osmoza
iz prostora manje-čovjeka

šetali smo
kroz klastere simbola
današnjice, udisali ih kao nestabilne
koenzime smisla
kao i svakog drugog dana na pauzi od posla
ali tog jesenskog poslijepodneva
iskakali su pri otvaranju
poput probušenih kišobrana
samo za naše oči
na Aveniji
sasvim sigurno nitko nije
osim nas obraćao pažnju
na snimku nastupa uživo Mammal Handsa
s jutrašnjeg sessiona
gore kroz zavjese
na terasi radija

pričekao si
da nas počne žuljati tišina
među spojenim rukama
„zabrinjavajuće je mnogo
nezanimljivih kustosa“, rekao si
kao da iskačeš iz vremena
„bilo na mjestima
gdje u ovom međuprostoru
između nas
trebali smo biti ti i ja
i premalo eksponata
u našim muzejima
antiknih prijemnika
a previše preklapajućih frekvencija
na radiovalovima
i veći dio vremena ne
čujem što govoriš dok
mašeš mi izdaleka
a ja nisam siguran da li se
možda
dok govorimo
u njima utapam

misliš li da pretjerujem?“
pitao si
„you needn’t be.“
rekla sam

„treba nam korablja, julien“, rekla sam
(slutnja)
„za nadolazeće vode
kad nas budu dozivali natrag pljeskom
u teatru apsurda
nadolazeće vode
prema njima nisu ništa
ove što nas zapljuskuju sada
preko lukobrana.“
„ubrzano gubim želju“, rekao si
„za skidanjem svih slojeva simbola
s lica svijeta vodom nakon buđenja
gubim signal
svinula si antenu oko zapešća.“

malo kasnije
ispred dućana ploča
izvukao si ispod majice iz džepa na košulji
zapetljanu vrpcu zapisa tog radio sessiona
Mammal Handsa i
zalijepio pričom jedan zagoreni kraj
za titrajuću stanicu u prošlosti
koje se (osim nas dvoje)
nitko više ne sjeća

„just amaaaazing…such a fabulous piece of music“
rekla sam oponašajući
Mary Anne Hobbs sa BBC6
vikend jutarnjeg programa
jer znala sam približno
(slutnja)
kako bi zvučao klavir,
bubanj,
bas,
sax
Mammal Handsa
na drugom kraju vrpce
kao podloga
svim tvojim nedavnim mislima

ipak
nije odlazila
(slutnja)
s tvog lica
nadvijala se kao sjena
nad svaku radiodramu dosad isklesanu u eteru
„i slutim da nije ih“, rekao si, „ostalo puno, znaš“
a ona
jednostavno nije odlazila
„već dugo nas pokriva“, zaustavila sam nas
na trenutak

„postoji“, rekla sam
(slutnja)
„veliki pomak između onog što jesmo
i svega što mi govori
da smo na nekom drugom mjestu
od onog
gdje bismo trebali biti

mislim pritom na tebe
mene
svijet
etc.
svi kao da smo skliznuli
s bitka
u nekoj točki
u mnogo točaka

a istovremeno da je
biti
nešto što smo primili
iz ničega kao dar
jer u velikoj slici stvari
nismo nužno trebali
biti
uopće

nosiš li i ti, julien
u sebi nepoderivo pletivo
(slutnja)
niti
koje dozivaju iz zaborava da
you needn’t be?“
pitala sam

„nosim, gemma“
rekao si
„nosim kao klupko iznutra“
(slutnja)
„kao bijelu teksturu
s udivljenjem boje ‘skarleta’ zamršenu
da želi biti
blizu nas
još uvijek ovaj
‘Be‘.“
rekao si.