Avenija : dokument jednog vremena i međuprostora | skarlet_p

TICALA

 

(dos_toyevsky)

grad je hladna želatina oko naših relacija
bez mirisa
deformirana tipka klavira u čaši
formalina
stilizirani splet mehaničkih kretnji prstiju
preko zaslona
mreža lica u ritmu valova na površini
screena

svaki dan na Aveniji
osjećam kako me probada
još jedan komadić stakla u koji somatiziram
svaki doticaj
ticala
s nečim autentično ljudskim, vadim iz tijela
fragmente, ostavljam
u limenoj zdjelici pokraj koša
na uličnim svjetiljkama

bole me fragmenti
iako zaobilaze vitalne organe
i nisu vidljivi na rendgenu
svejedno sklupčan sam na klupici
za vrijeme pauze na poslu
u parku bolnice, tiho promatram
u stvarnom vremenu
kako stariš naočigled, u svojim tekstovima, ne_mirovsky
promatram nas na zelenoj površini
idealnog središta grada iz tvojih misli, dotičem
ticalima
ispražnjenost
od onog autentično ljudskog
u načinu na koji traju
naše relacije kroz vrijeme
u tvojim i mojim međuprostorima
i zapravo svuda oko nas, bolnice
su dobro
skrivene
u našem gradu
ušivene
kao fragmentarno sačuvane
freske unutar nas
otkrivene, pa zazidane stablima i
lošim prometnim rješenjima
samo zvuk klavira
kaplje u bočici za infuziju
bole me fragmenti
ponajviše zato jer još nisu cjelina

grad je neočekivani miris betona nakon kiše
u nosnicama
pounutrašnjena infrastruktura vrlo krhkog
seizmičkog otpora
pulsirajuća žarulja napuklog prijemnika i šum
približnih frekvencija
nestabilna bušotina serotonina
napipavamo tugu
svijeta već mjesecima
ticalima

nutrina
nije kemijski sastav, ona je trajna glad
za formom
ona je prostor nas koji prečesto
komuniciramo drugima pretromo
gubimo
sposobnost
kako čitati grad
dlanovi urastaju u slojeve fasada
sredovječni grafiti vremena koje nije bilo
tada
okomita nafta za ticala promatrača

sakupljam fragmente
stakla na vrhu zida
dlanovima
u retrospektivu „altamira
u estetici post-imperija“ po zidu
dok klizim dolje
kao po nekom zakonu
samo
fragmenti su mi oslonac
stopalima
u čudnom snu koji se već danima ponavlja
bibliotekar sam vješt i plešem između stalaža
u gradskoj knjižnici, u uglu stare jezgre
idealnog grada iz tvojih misli
sakupljam fragmente
šapata i međuprostora
svakodnevno
pokušavam zaboraviti kako
cijeniti prazninu
dok padam
bole me fragmenti
ponižava me to što
ne znam zašto bole me
spuštam potiljak na pločnik
uvijek iznova
bole me fragmenti
ponajviše zato jer još nisu cjelina
nutrina je jastučnica grada
neodgovarajuće dugmadi
grad je moja svježe ispeglana pidžama