Avenija : dokument jednog vremena i međuprostora | skarlet_p

NEMOGUĆE NJEMAČKA. VRLO VJEROJATNO NE JAPAN.

(ne_mirovsky)

okrhnula sam ogradu obilaznice na ravnini
već nekoliko puta
proklizala u prvim danima prosinca
na ljetnim gumama niz rane tridesete
osjećam se kao na rendgenu
kad bura fotografira moje nutarnje gradove
omotava ih oko stupova
preko plakata za večerašnji koncert Nestalnih frekvencija

iako izgledi nisu baš bajni
nazire se izdaleka mogućnost na površini stvari
da Kazalište lutaka postane održivo
za nas autore tekstova na razini dnevnih poslova
što je odlična vijest, ali daleko od dovoljnog
da moj x-ray postane otkupljena slika
na aukciji preživljavanja
ja sam pozadinska melodija
koja tek podržava strukturu iza solo-dionica u pjesmama Wilca

da se sve ne raspadne

kad smo već kod tog benda
naziv njihove pjesme koju prevodim u naslovu ove kolumne
možda je u nekom kutu svijeta doista održiv kao umjetnički izričaj
ali svaki put kad zasvira u metrou
za mene sve više postaje stvarnosna provjera
da li je možda došlo vrijeme za emigrirati
odavdje, a u svakom slučaju da ne sanjam
kako nijanse mojih opcija s godinama tamne kao ribana jabuka
ili kora banane
nemoguće Njemačka
vrlo vjerojatno ne Japan

ukrcala sam previše autostopera besmisla
previše je putnika bez karte u mojim vlakovima
moj izbor je čekanje
ili odlučivanje na temelju negativnih naznaka
moj izbor je položiti
glavu na pločnik i čekati da je
prikliješti roleta tuđih odluka
moj izbor je
nemoguće Njemačka
vrlo vjerojatno ne Japan
moj izbor je slušati plač privilegiranih
ili podsmijeh neprivilegiranih
i obrnuto, pa unakrsno
preskakivati loše politike identiteta
unedogled, unatrag
slušam „Play Something Non-Polarizing“
Nestalnih frekvencija
slušam kako cesta skuplja slinu
i sprema se ispljunuti me što dalje od središta grada