Novaljski svjetlopis | Andriana Škunca

GROBLJE U JAZU

Groblje pokraj mora polako se urušava. Izblijedjele kosti još se drže razbacanih humaka. Zapletene u kupinu i koromač, utonule u crvenicu i pijesak. U opori miris algi, sumpora, ostarjelih borova. Lubanje se rastaču u sol i vapnenac. Šparoge i paprat šire se u neprohodan, samoodrživi raj.

Iz raskopana tla niču perunike i bršljan. Trpke tvari otopljene u prasjećanje.

Oko napuklih grobnica nečujne tužaljke. Naricanja, opijela. Utihla zvona gužvaju celofanski zrak. Sve je opušteno u samoći koja se brani neprohodnim puteljcima. Gušteri ispod samoniklih cvjetova razgrću prah. Sjeme produžuje izdanke stabla, plod i njegovu sjenu. U trošnim natpisima imena ljudi kojih više nema.

Preko grobova ozrnjele staze: žir, bobice, šiške. More ispire podzemne ležaje, gladi kosti i lubanje. Strpljivo ih preoblikuje u školjke, sipine kosti, pužiće. Usitnjuje u oblutke i krhotine.