Novaljski svjetlopis | Andriana Škunca

LJETO U KISSI

Ljeto, stabljika koja izmiče užarenoj peteljci sunca, smanjilo se, skratilo, uvuklo u špilje i kristal. Istanjilo se njihalo sjene. Prozirno sunce u krošnjama crnike i lovora. Hlade se grozd i kupina.

Samo ponekad prenem se iz duboke šutnje koja seže do razrušenih tragova Kisse. Bedemi potonuli u zemlju. Ovaj grad, ljuštura zidina i grobova, još se zadržao u trusnim temeljima. Kao smokvin list što ga lako okrene maestral ili blago strujanje zraka.

Počiva u spokoju vlažne paučine i rose skupljene na vršcima bosiljka i brgamote. Dok u oblacima tinja svjetlo dana, ljepljiv mrak zatvara put. Rasporila se crta obzorja, upija tanku nit crnila.

Nebosklon se udaljio s vrha masline, razdijelio po mokrim granama. Ono što ostaje, smežurani plod, smola, mliječ, već je otpalo. Trune u kišnim lokvama. Tamni zvukovi nadiru iz dubine, vuku neuhvatljivo vrijeme.

Odsjaj mora dodiruje Kissu. Kiša se skuplja u razlivenim oblacima. Otječe u vjetar. Po kamenim pločama otopljeni odrazi. Sumrak miruje u zamagljenim brodicama. Jugo u čaški ružmarina ili skriven u krošnji čempresa, zarasao u gusti mrak. Sjena se kupa u vlastitoj postojanosti. Pod nevidljivim ruinama mrjesti se noć. Nad sobinom mjesec. Uz kamen Kisse stišće se ovan.