Novaljski svjetlopis | Andriana Škunca

VEZANI SJENOM

Uz trup nasukane lađe, vezani sjenom. Brodimo i neprestance se udaljujemo.

U tvrdim rebrima čamca svjetluca more. Pijesak i šum valova otječu kroz rasušene daske.

Crneći u obrisima prove, izloženi svemu što nas ispija, uzimamo za sebe puniju stranu prostora. Žedna tijela napinjemo s plimom.

S raspukle olupine ne miče se usud. Posvemašnje je izmirenje s bezimenim stvarima. Za oblik što ga naslućujemo, konop i mreža dostaju njegovu obujmu.

U plitkim uvalama sunce ophodi preostala jedra. Prepleteni nitima svjetla, nadvisujući ga, urastamo u pusto mjesto.