Novaljski svjetlopis | Andriana Škunca

VINOGRADI

Kad se polje ugasi vinogradi pougljene. Tama tvrdne u podnožju otežalih loza, podupire grozdove noći. Još se vidi poneka iskra, tinja u razapetu platnu crnila. To se sunce zavuklo u vinograd, probilo sipko tlo i odozdo obasjava uspavana trsja. Korijenje i gomolj zapreteni korovom i lišajima. Iz grumena zemlje sjaji magla.

Žilice trava poniru pod kamenje i zemlju. Usitnjeno sunce plodi ih u neprobojnim dubinama. Na ugljevlju večeri topi se zadnja sunčeva zraka. Ne pritišće je Kumova slamka ni ugasli meteorit. Iz tame svemira uspostavlja se nova zvijezda. Trsja poput lebdećih planeta pucaju, šire se. Prijeteći glasovi nestaju pod zemljom.

Zrikavci se skrivaju pod bodljikavim raslinjem. Zrna soli i pijeska svjetlucaju poput planktona. Niti svjetla skupljaju se iz rosnih brazda i listova. Krijesnice utkane u kosti predaka.