Novaljski svjetlopis | Andriana Škunca

PRED OLUJU

 

Oblaci zatvorili nebo u tamnu kupolu. Povukli smo stolove i stolice u kuće. U tijesnoj kuhinji čekamo. Mrak iznutra i izvana. Muk je obuzeo škriputave stvari. Sljubljeno u ljepljivu šutnju ništa se ne dijeli niti razdvaja.

Oblak je obzidao kuću, utopio nas u bezglasnu kupelj. Poklopio vjetrom iz napuklih zidova. Svjetlo voštanice tinja u prozoru.

Što dodirnem otvori se na trenutak, ponovno sklopi. Munje osvijetlile prag i dvorište. Bujice ispiru sažgan trag.

Kapljicama otežao zrak, nabrekle staze. Mokrina prionula uz nevidljive ponore. Trunu nagnjili panjevi. Isparava opora mješavina mirisa.

U daljini sunce progara sipki oblak. Kad utihne kiša oglasi se gavran. S njegovih krila hlapi tišina.