Novaljski svjetlopis | Andriana Škunca

POSUŠENO MORE

 

I.

Za našim leđima more. Više ga ne gledamo. Miris soli rasuo se po hrpicama sjena. Tragovi posušenih valova uvukli se pod lapor i vapnenac.

Nigdje hlada ni krošnji. Koplja sunca duboko zarivena pod žal.

Kako je tiha modrina što se svlači s bijelih haljina. Nečujna bonaca i sjena spaljena u zrncima pijeska.

 

II.

Ostaci jedra probodeni trstikom, uzdižu se za dušama nestalih. Iz neznanih daljina dolutali moreplovci. Anđeo Urijel vodi ih u postojbinu tišine.

 

III.

Jesu li to dugo željena pristaništa? S olupine lađe otpala sidra. Iskrivilo se kormilo, otkinuo jarbol. Vesla već davno izgubljena. Samo ih je morska struja nosila do sipkog pijeska gdje se mrijesti maestral.