Novaljski svjetlopis | Andriana Škunca

KRUŽENJE

U fosilima i slanim grudama ugašena tla mora više nema. S onu stranu doba u kojem su se miješale bujice ubrzana svemira. Prekomjerne, nemaju se gdje zaustaviti. Slile se u beskraj.

I mrtvi se bude. Noćno sunce s druge je strane vinograda. Na točkama koje izmiču. Vode rastvaraju trunje i kamenje, umnaža se prvobitan sastav tla.

S naličja, krug se sunca zatvara. Odbljesci spužvi i koralja ponovno tonu u dubok hlad. Otežali val brza prema zamišljenoj uvali.

More naplavljuje jezgre grmova, u lokvama otapa spiralne odraze. Krljušti riba i oklope rakovice. Iza punte Gaja isparava pepeo zapaljena obzorja. Nad pučinom iskri nebo. Sunce dogorijeva u zavjesi kiše.