Novaljski svjetlopis | Andriana Škunca

VEČER U KAMENJARU

Sumrak briše opipljive strane svijeta. Vlažnom stazom uspinju se ovce. Sustižu sparinu. Po obroncima zgusnute sjene.

Brdo se raspuklo pod težinom večeri, ljušti se i raspada dok pučinu mreška noćni vjetar. Isti mrak prožima okomicu brežuljka i svemira. Oblaže uzvisine nakupinom zvijezda. U stijeni zatočen oblak, zvoni kad sve utihne.

Nasukan otok u brazdama je posustalih valova, rasuo se kao jedro nasred pučine. Sjene posolice spuštaju se izduženim tragovima. U škrapama klija mjesečeva mrijest, tamna ruža svemira.