Novaljski svjetlopis | Andriana Škunca

ZAMETNUTI TRAG

Odbačene stvari zarasle u mahovinu i lišaj. Usporeno trajanje daje im nadnaravnu moć. Iz trošnih daščica i pilovine raste paučina. U drvenom okviru skriven je ključ. Opipam li hrapavu površinu, prostor između hodnika i prozora ispune bezbrojna, nevidljiva vrata. U najvećoj tišini zanjiše se zračna udubina. S obrnute strane pomaknu se vrata u vratima.

Između stola i kreveta naznake preko kojih pokušavam razdvojiti prave od zamišljenih ploha, dohvatiti gotovo nečujne šumove. Opipavam izbočine i kutove, zavirujem pod stvari. Ni misao na pokojne ne pomaže u nalaženju udaljena svijeta. Možda su tajna vrata u pukotini zida, možda su ipak samo zametnuti trag?