Novaljski svjetlopis | Andriana Škunca

NOĆNA PJESMA

Otječe noć. Sami smo i to je dobro. Može nam prići anđeo s napuštena groblja, osvijetliti fenjerom pješčano lice. Njegov znak oblak je, postolje na koje liježe prije svitanja.

U vlažnoj užadi iskrice planktona. Riblje ljuske skupljaju sol pristiglu u zapusima s drugog mora. Bljesak svjetionika zasijeca katranastu crninu, čvrstu opnu zaljeva.

Odasvud mrak. Čini se pougljenit će prostor koji se gasi s brodicama. Vjetar podiže mreže razvučene rivom. Između kamenih kocki posušene alge. Škripe usidreni koćari.

Riba uhvaćena u očice prepleće se s ostacima svjetla. Noć skraćuje prostor. Galebi hvataju odbačeno.